ponedjeljak, 16. rujna 2019.

Vlado Jović | Osam koraka za ljubav


Iscrpljeni od umora koji je bio produkt upravo završene nogometne utakmice, ali (olakotna okolnost!) i neuobičajeno toplog kasno ljetnoga dana, povaljali smo se po suncem ugrijanom nogostupu, pokušavajući povratiti dah i izgubljenu energiju, usput konstatirajući kako  trčanje za loptom više nije za nas i da smo  postali odviše stari za tako naporne  fizičke aktivnosti.

Ni činjenica da smo mahom svi odreda tek bili zakoračili u rane dvadesete nije nam zasmetala da bez srama izreknemo tu konstataciju.

Ni to što smo utakmicu igrali na male golove, na terenu veličine jedva nekih desetak metara nije nas spriječilo da kukamo kako je to sve strašno naporno za osobe naših godina.

Napokon sam shvatio tajnu vašeg vojnog uspjeha. Vrhunska kondicija! Neprijatelja slamate ubitačnim ritmom – sarkastično je opisao situaciju jedan od nedavno pristiglih vojnika u našu postrojbu, izazvavši salve smijeha.

Da, udarna elita na dijelu, ha, ha, bedem domovine – prokomentirao je netko scenu u kojoj smo nas šestorica, navodno elitnih vojnika bespomoćno ležali razasuti po asfaltu, slomljeni od malo trčanja.

Provokativni zvižduk mojih suigrača najavio je dolazak Sanele, cure iz  brigade, koja mi je sviđala i s kojom sam u zadnje vrijeme petljao, neuspješno ju pokušavajući zavesti. Kako moja naklonost prema njoj nije bila nikakva tajna, moji suigrači nisu propustili priliku da nas zadirkuju. Više mene, nego Sanelu. 

Evo stiže tvoja mezimica – podbadali su me.

Svijet nije vidio veće ljubavi  još od Romea i Julije...  – dodao je drugi.

Od Omera i Merime... – nadopunio je  netko treći.

Jako zrelo. Stvarno ste nepopravljivi – glumio sam ljutnju, a zapravo me je zabavljalo njihovo ponašanje. Bio sam u onoj fazi zaljubljenosti kada osoba ima potrebu da joj netko spomene simpatiju u bilo kojem kontekstu. Pa bila riječ i o zadirkivanju.

Ona im je dodatno dala povod da nastave s tim, na prijateljski način zlobnim komentarima, s kojima su me počeli obasipati, tako što mi je sjela u krilo. Čim mi se spustila u  krilo, prestao sam se  obazirati na to nezrelo zadirkivanje, pa sam iskoristio priliku da Saneli udijelim par komplimenata, nazivajući ju usput svojom budućom ženicom, onako kako sam ju i najčešće oslovljavao.

Bog, mužiću moj budući – pozdravila me je, dopuštajući da joj zavirim u dekolte.

Opa! Lijepo bome... – komentirao sam viđeno, pomalo iznenađen što mi je dopustila, ne samo da zavirim u dekolte, već da ga i temeljito, vizualno, pregledam. Srce mi užurbano počelo tući već na sami pogled na njene malene grudi sputane svijetlo plavim grudnjakom.

Sviđa li ti se što vidiš? – upitala je senzualnim, zavodničkim glasom.

Sviđa. Veoma. Sviđa mi se, zapravo sve na tebi...

Idemo kod tebe u stan – prošaptala je.

Neke veze započnu a da osobe i ne budu svjesne koji je točno taj trenutak u kojem im je veza započela.  Ne desi se onaj trenutak koji jasno određuje početak veze. Kod nas dvoje taj trenutak je bio sasvim jasan. Onaj u kojem je Sanela predložila da krenemo u moj stan bio je taj koji je službeno označio početak veze. 

Sanelin prijedlog prihvatio sam na način da sam joj uzeo dlan u svoj i samo kratko odgovorio: idemo, draga. 

Kada sam čuo Sanju, blisku prijateljicu, kako me doziva s prozora  kuće u kojoj je stanovala, znao sam da se to nikako ne može završiti dobro po mene. Njena blago rečeno netrpeljivost sa Sanelom bila je općepoznata i dosezala epske razmjere. Još nam je svima ostala u kolektivnom sjećanju njihova zadnja rasprava. Tu svoju razmjenu mišljenja i argumenata, nimalo akademsku, i ni malo damsku, okončale su međusobnim čerupanjem i šaketanjem, pri čemu su ih svjedoci jedva razdvojili. 
Pokušao sam ignorirati Sanjin poziv, pretvarati se kako ga nisam čuo, ali ipak mi je bila previše važna  da bi to zaista i učinio. Otrčao sam tih nekoliko metara do Sanjinog prozora, unaprijed sluteći i što će mi otprilike reći i kakve će to posljedice imati za moj odnos sa Sanelom.

Pa nećeš valjda s njom biti u vezi? Možeš ti naći puno bolju curu od nje  – pitala me je Sanja, dovoljno glasno da ju i Sanela može čuti. 

Umjesto odgovora samo sam se budalasto nasmijao, onako kako se samo zaljubljeni muškarac može nasmijati i vratio se nazad do Sanele.

Ti si joj se javio? Toj...toj.... – na rubu histerije, obuzeta nepatvorenim bijesom, moja nova cura, pokušavala je pronaći prikladan naziv kako bi okarakterizirala svoju suparnicu.

Ja sam, bezuspješno, pokušavao naći nekakav, suvisli argument s kojim bi opravdao činjenicu da sam ju, iz njene perspektive, gnjusno izdao i neutješno povrijedio.

Ti si... ti si... pa ne mogu vjerovati... konju jedan... – Sanela je i dalje bjesnila, vrteći glavom u nevjerici.

Učinio sam najgoru moguću stvar: izrekao zadnju rečenicu koju je željela čuti: ma daj, šta ima veze.

U jednom trenutku učinilo mi se da će me i udariti. Ne znam ni sam kako se uspjela obuzdati.  Da je imala nešto u ruci ili pri ruci zasigurno bi me i udarila. Umjesto da me lupi, okrenula se i otišla niz ulicu. Koračala je ponosno i pomalo teatralno.

Ostao sam nepomično stajati na cesti sve dok nije stigla do kraja ulice i skrenuvši desno nestala iz vidokruga. Sve do tog trenutka u meni je tinjala pritajena nada da će stati, okrenuti se i vratiti nazad prema meni.

Čim je skrenula ta se nada ugasnula.

Sa Sanelom nisam razgovarao slijedećih nekoliko mjeseci. Ako bi se, slučajno i sreli negdje u prolazu ili bi se potrudila da me izbjegne ili bi na moj pozdrav, kroz stisnute zube promrmljala nešto neartikulirano što ne bi razumio, ali prilično sam siguran da mi je govorila: marš, konju jedan. Ili nešto slično tome.

Poslije nekog vremena počeli smo i razgovarati, ponekada bi  ti razgovori bili čak i krajnje ugodni, ali naša veza okončana je onaj dan kada je i započela. Završena je onaj isti trenutak kada me je Sanja zovnula s prozora svoga stana.

Nakon samo osam prijeđenih koraka.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.