Sven Adam Ewin | Sonet o ljubomori

I siđe Bog na zemlju. Veseo. Dobre volje.
Htio bi još jedanput svoje proslavit ime.
Stvaranja čuveni čin ponovio bi dolje
Kao s Adamom davno. Ali, zaboga: s kime?

Pozove jednog momka. Prkosnog. Punog jare.
Genija spremnog učas sa svakim da se svadi:
- Evo ti mramor, momče, najbolji iz Carrare.
Evo ti čekić, dlijeto... pa Davida uradi!

I tada Michelangelo, premda tek šaka praha,
Lijepog Davida kralja - iz mrtvog kamena usta.
I baš kad (poput Boga), udahnut htjede mu daha,
Gospod dotrči bijesan i dlanom pokri mu usta:

Visoko lijećeš?
E, nećeš!