Oleg Antonić | Zahvalnica

Tko si da si ti s druge strane

linije,

dovoljno je da ovo primaš

osobno,

na kraju jednog dijela našeg

vremena,

kad s grebena već vjetar maše

sjemenom

(što čas je svaki kojeg častiš

budnošću),

dok shvaćam stvarni doseg tvojih

koraka,

što protežu me preko ruba

skučenog

(pa taman da su meni mahom

neznani),

množeći se mlad... svijetom, vijekom...

poželim

zahvaliti na suputništvu

baš tebi.

Otpusti sada sumnju, dvojbu.

Hvala ti.

I da nas Tijelo dobro nosi

stazama,

da sretnemo se desi li se

potreba,

ovdje gdje smo dva cijela bića

naizgled,

križu svatko svom slijepim umom

podmetnut,

prije neg' se sve opet skuće

skitnice.