petak, 20. rujna 2019.

Kitana Žižić | Sve smo mogli mi...


“Sve smo mogli mi”, da li su mogli?, “samo da si htio ti”, da li je htio?, “ biti nježan kao nekada.”
Kad se rodi taj trenutak kad ljubav počne umirati? Da li zapušu neki studeni vjetrovi, koji se uvuku pod kožu, zavlače i rastaču svaku stanicu, zalede put do srca voljene/voljenog ili širom otvore vrata nekoj novoj radosti?

E moja Iris! Sve o tebi i tvojoj “ostvarenoj ljubavi” znam, jer si mi se na dirljiv i duboko iskren način povjeravala u skrovitoj vali na Jadranu. Tvoj suprug je bio prezauzet ili prenezainteresiran da s nama ode na ljetno krstarenje. Srećom, tebi nije branio. Sve što sam slušala, dok si šaputala poput nezaboravnog šaputanja na jastuku Doris Day i Rock Hudsona, zapametila sam. Samo to nije bilo šaputanje zaljubljenih, nego svjedočanstvo o izgubljenoj ljubavi. Riječi životom, razočaranjem i bolom obojene, uzgojile su u meni neka nova pitanja, obnovila zaboravljena, a možda će probuditi ih još, dok budem dijelila s drugima mnoge dileme u ovoj priči? Tko bi ga znao?!

Kao prvo, ne i najvažnije, ali zbunjujuće: Zašto samo ljubavi, koje se okončaju brakom, zovemo ostvarenim? Kad upravo je puno više ostvarenih ljubavi, koje nikad nisu stigle pred oltar ili matičara?
Zašto je tome tako? Ljudsko srce je varljivo?, ili je ženska ćud varljiva?, ili su kod nekih očekivanja prevelika, da ih tijekom vremena ne bi neumoljiva svakodnevnica toliko žvakala i prežvakavala, dok ih nije ogolila do neprepoznatljivosti. Ne očekivanja, nego ono u što su se izrodila. Možda su ih osakatile neizrečene a očekivane riječi o potrebitosti i neugašenoj strasti? Ljubav treba hraniti, ali nemamo svi iste apetite, niti smo na istim emotivnim razinama. Dok su neki sve gladniji, ako ih ne hranimo očitošću osjećaja, drugi sasvim lijepo plivaju morima i oceanima, a da ne moraju ni druge ni sebe, neprekidno podsjećati na nepresušni izvor sreće, koji tiho žubori i prelijeva se preko rubova, a da nikad ne usahne.

Ljubavi koje se nisu godinama konzumirale, zadrže svu proljetnu svježinu i nevinost ranih osjećaja te s vremenom griju srca sve jače. Dobiju neku zlatnu patinu, kojoj nema konkurencije u stvarnom životu. Ono što je prerano izgubljeno, naprasno ili krivim odabirom, ostaje sačuvano kao rijedak dragulj. Da je nastavilo živjeti, možda bi zaronilo u glib života, kao i ostale dragocjenosti, koje nismo uspjeli ili znali spasiti.

A možda je na samom početku ljubav pobrkana sa zaljubljenošću. I to se dešava. Ne mislim na brzoprolazne strasti ili kobne privlačnosti, već…. U brak bi trebalo ulaziti sa zrelim ljubavima. A za zrelu ljubav potrebna je i zrelost partnera, koja nije nužno vezana za godine kada obavljamo izbor za čitav život. 

Iris nije bila brzopleta, nije ludo srljala, ali kad je njega upoznala, još je voljela drugog, ne želeći ni sebi to priznati. Zaljubljenost je prevarila prerušena u ljubav, a on je bio tako lijep u svojoj bijeloj košulji. I znao je to. Glazba je nježno svirala i dirala u najtajnije strune, dok mu je šminkom na salveti upisivala kontakt svoj.

Kad se vratila sa planiranog turističkog putovanja, prva jutarnja kava više joj nije prijala. Dok se ona čudila, jedan od njenih simpatizera zagledao joj se u oči i otvorio ih.

„Pa ti si trudna!“ Naravno, bio je u pravu.

U vrijeme priprema za vjenčanje, nije nikako mogla predočiti sebi odvijanje novog života na nepoznatoj lokaciji. Sve se u njoj opiralo odlasku iz obiteljskog doma, napuštanju šušura roditelja i sestara. Da li su to bili znaci?

Irisin tata je bio divan čovjek. Svjetski, iako je potekao iz male sredine. Moglo bi se čak reći – zatucane. Kao da je nešto slutio, iskoristio je priliku koja se ukazala, dok su pješačili ulicama na relaciji od nove do još uvijek važeće stare adrese. „Kćeri, ako nisi sigurna, ne moraš se udavati. Nitko te ni na što ne tjera.“

„Ali ja sam sigurna. Želim to!“, naglasila je i poljubila ga utišavši i njegovu i svoju dilemu.

Nadolazeće okolnosti nisu bile na strani novopečenog para. Voljeli su se, pričala je Iris, ali nisu slobodno uživali u novom životu. Iza zidova bračne ložnice bile su njima nesklone oči i znatiželjne uši željne njenih pogrešaka. Možda su se mogli oduprijeti i otisnuti se svojom voljom kamo žele, ali neiskustvo je odredilo njihov nespokoj.

Iskoračili nisu. Ostali su gdje su se zatekli. Godinama poslije shvatili su da ljubav nije rasla. Rasla su samo djeca kao vezivno tkivo tkanja, koje se počelo parati.

Priznala je Iris da je bila nesklona iskazivanju nježnosti. Sputavana odgojem, sputavana je bila i onim očima i ušima svagdje prisutnim. A on je počeo sumnjati u njene osjećaje. Kad su djeca prestala to biti i sa svojim obiteljima zakoračila u bračne i roditeljske izazove, geometrijskim nizom njih dvoje se udaljavalo. Iris ne izbjegava traženje korijena svog dijela krivice, ali tvrdi  da se on naočigled mijenjao. Mladost se gasila u njegovim očima, nježnosti i tolerancije više nije bilo ni u tragovima, interesi pozaspali redom. Što ostaje nakon svega osim…………ničega? 

Moja malenkost (pričalica) poznata je po asocijacijama. Na poslu i u prijateljskim razgovorima, prečesto sam neočekivano asocirala. I samu sebe sam tako lovila odlutanu negdje drugdje od izvornih misli. Nisu to uvijek bile nepovezane asocijacije.

Tako i sada dok razmišljam o Irisinom slučaju, pomislih kako bi za nju možda najbolje bilo postupiti kao Jadranka Stojaković u Srijemu. Voljela sam tu iznimnu kantautoricu, toplu, nježnu i talentiranu glazbenicu, čiji je životni put nesretno završio. Nakon kobnog pada na koncertu u Japanu, gdje je provela dugi niz godina, vratila se u domovinu i umrla usamljena u Domu za nemoćne. U zemlji izlazećeg sunca su je obožavali, a kako je kod kuće nitko nije čekao, ostala je tamo živjeti pronašavši nježno utočište. Do neizbježnog povratka.

Nakon jednog ljubavnog brodoloma pjevala je:

……..“Na drumovima Srijema, mene više nema. Pod oblakom dok drijemaš, bit ću daleko.
          Na drumovima Srijema, novi dan se sprema, nek te umjesto mene, budi bilo tko.“                                           
Potrebno je samo mnogo hrabrosti za iskorak iz života, koji ne samo da te prestao usrećivati, već te guši i razboljeva. 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.