petak, 6. rujna 2019.

Denis Vidović | Misli na mene


Živio jednom samuraj sa suprugom. Svojom suprugom. Baš kao i ona s njim, svojim mužem. Znalci bi rekli da su živjeli zajedno. Iako je samuraj bio prekaljen u mnogim bitkama i nebrojenim dvobojima, nikako nije uspijevao smiriti svoj um. Osim što je stalno bio gladan, na živce su mu išli raznorazni komentari i zapisi koje je načuo ili pročitao. Također je, vrlo često išao i na živce samome sebi, što zna biti vrlo nezgodno kad je riječ o samome sebi. Nije se radilo ni o čem određenom, ali blentavost obično i dolazi u neodređenim i raznovrsnim oblicima. Jednog dana odluči potražiti savjet mudrog zen redovnika. Spomenuti je živio u sredini sela, što će reći da nije živio ni na početku ni na kraju tog istog sela u kojem je živio, taj zen redovnik.

„Hvaljen Buda, gazda!“ pozdravi samuraj s vrata.

„U vijeke vjekova“, odvrati zen redovnik, trgnuvši se iz nirvane u kojoj je baš zahrkao.

Nakon što mu je junački samuraj ispričao svoje muke po komentarima i zapisima, zen redovnik se malo zamisli, ali ne previše, i reče:

„Isprazni svoj um! Ne razmišljaj ni o čemu!“

Samuraj se nakloni i vrati kući supruzi. U znak zahvalnosti što ga nije bilo toliko dugo ona mu pokloni brisanje prašine sa svih polica s knjigama te razvrstavanje knjiga po veličini, boji korica i izdavačkim kućama. Dani su prolazili, a s danima i noći. Savjet mudrog zen redovnika nikako nije pomagao. Isprazni komentari i zapisi, baš kao i njegova vlastita osobica i dalje su samuraju išli na živce. Odluči obići region i sve silne zen redovnike koji u njemu obitavaju, nadajući se da će mu barem jedan od njih dati savjet koji će pomoći.

„Ode ja“, objavi supruzi na izlasku.

„Kamo sad opet?“ znatiželjno će gospođa samuraj.

„U region.“

„A gdje je to?“

„To nitko ne zna!“ važno će samuraj.

„Zvuči mudro. Važno je imati jasan cilj u glavi. Ne vraćaj se prebrzo. Čitam 'Posljednji dani Charlesa Bukowskog', a police s knjigama si sredio“, dobaci mu brižna supruga kroz prozor sendviče od prženih pačjih prsa mariniranih u umaku od soje  i đumbiru.

Samuraj je putovao i putovao. Obilazio je zen redovnike. Tražio je savjete i tražio je region. Gdje bi god došao dobivao bi isti odgovor na svoje patnje:

„Isprazni svoj um! Ne razmišljaj ni o čemu!“ i „Region je bezgraničan!“

Nakon što je cijeli dan lutao i lutao i nije dobio odgovor koji bi mu pomogao, a i pojeo je sve sendviče, utjehu odluči potražiti u toplini i vlastitog doma.

„Vratio sam se.“

„Već?!“ obradova se gospođa samuraj, bijesno ga pogledavši preko ruba knjige.

„Nisam još pročitala do kraja.“

„Žao mi je ljubavi, ali nema nade. Ne mogu nikako prestati misliti na sve one zapise i komentare koji me živciraju. Ne mogu isprazniti um. Što da radim?“

„Misli na mene“, stope su jednom blagost, nježnost i ljubav.

Samuraj se istog trena prosvijetli, poljupcem dotakne usne svoje najveće ljubavi i zagrli je. Konačno se opet sjetio koliko je zapravo sretan.

I gladan.

Nema komentara :

Objavi komentar