Preleti nada mnom ptičica neka,
kao da krilima pozdravlja dan,
i miruju visoka, zelena stabla
k'o na slikarskom platnu zaustavljen san.
Miriše majčina dušica blago,
i čičak se gordi u polju,
u granama meni blizih stabala
vjetar, sav svečan, pjeva pjesmu svoju.
A šuma priča tajanstvenu priču,
jele i breze, gle, njihat se stale,
k'o nježne vile koje u zanosu,
zibaju ruke, tanane, male.
Zrikavci zriču u velikom zboru:
još sunca, još žarkoga sunca!
Al mrak ih ne sluša, polako se spušta
sa zelenog šumskog vrhunca.
Između grmova, tam' u daljini
sivi se, odjednom, uzdignu dim,
to mirisno sijeno seljaci pale
i sve travnate tajne sa njim.
I diže se dim bijel', šumi sad prijeti,
iskonski strah sve glave digne,
iste su misli i ljudske i šumske:
pazit će oni, pazit', zar ne?
Pokoji povik, i ljubomorno nebo
već svoje svjetiljke pali,
a zvijezde se naginju dolje da vide,
tko crvena sunca pali po travi?
A šuma sve tiša i zelenija biva
na žici i ptica sad šuti,
svatko se sada na počinak sprema,
sve prazniji bivaju puti.
I leptir se bijeli šćućurio negdje,
u neku neprovidnu sjenu,
pa i ja, sklupčana u mekanoj deki,
pratim, sva tiha, tu čudesnu mjenu.
Pomislim:
Bože, kolika djela, velebna,
preda mnom sada tu stoje,
hvalu Ti daju sva stvorenja tvoja
i srce ponizno moje.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.