Ako pjesmi daješ vjeru,
Od koprive nosi steznik.
Štuj Astratu il' Cereru,
Ali ljubi samo jezik.
Ne živi od tuđe rente:
Nek' ti zima prožme kosti.
Pusti tanke sentimente,
Ne podliježi brbljivosti.
Ne razvlači riječ k'o pređu.
Mjeri lakat, piši palac.
Nosi habit, robu smeđu;
Budi strog sjemeništarac.
Pjesnik ima za bol vizu,
S ritmom srca odnos prisan.
Stih je tečan, slike blizu.
Potez ruke čist, raspisan.
Gdje oholost pero prati,
Duše nosi crni Morčić.
POEZIJA MORA SJATI.
Sve je drugo siv prozorčić.
21. rujna 2019.
Flora Green
______________________________________________
*Pjesma je nastala na pozornici u Zelini u dvorani Kraluš.
Ona je moj komentar onoga što se na pozornici čulo, ali i onoga što se danas piše u časopisima, medijima i knjigama. Pledira na povratak zanata, te na osjećaje kao ulog, a doživljaj kao nagradu vjernom čitatelju. Ponekad, čini se, svega toga u pjesmama nedostaje. Ali ipak, gdjekad se sretno u nečijoj pjesmi i ujedini.Crni Morčići, nekad popularne hamajlije i ukrasi, neke duše ipak ne odvlače u svijet taštine i ispraznosti.Ostaju samo figurice u obiteljskoj zalihi nakita, sjećanje na sretna i bogata vremena.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.