utorak, 2. srpnja 2019.

Patnje mladog autora


GUBIŠ VRIJEME

Piše: Jelena Hrvoj

Na nepreglednim morima interneta često nailazim na jedno zanimljivo pitanje. Štoviše, pitanje se poteže na svim jezicima i na kontinentima. „Imate li podršku bližnjih kad je u pitanju pisanje?“; „Podržava li vaša obitelj odluku da pišete?“; „Što drugi misle o vašoj ljubavi prema knjigama?“

Jedino pitanje koje se meni u ovoj situaciji poteže kroz glavu je, „A čemu ta pitanja?“

Nikad nisam bila osoba koja svoje osobne stvari iznosi u javnost. Ne zato što sam strašno privatna osoba, ne zato što tajim išta…razlog je ustvari jednostavan. Za sve postoji vrijeme i mjesto. Pa, možda je upravo ovo vrijeme i mjesto koje će pomoći nekome s manjkom samopouzdanja da krene putem koji ga privlači.

Odrasla sam u obitelji iznimno ambicioznih individua. S jedne strane imamo inženjere, primariusa, dipl. ing. agronomije, s druge magistre ekonomije, matematike, itd. Suma summarum, vrsne stručnjake svojih područja s popratnim ambicioznim ciljevima. I možda biste mislili da je moj poziv da se bacim u književne vode prihvatljiva opcija unutar takve (moram upotrijebiti ovaj izraz) zajednice. E tu se varate. Mnogi ljudi koji me prate nisu upoznati s činjenicom da sam jako rano ostala bez majke. Da, jako tužna činjenica, ali jedna od onih s kojom ste primorani naučiti živjeti. Pa, zašto to sad sve spominjem? Zato što se od mene uvijek očekivalo da krenem njezinim stopama. Naime, moja mama bila je odvjetnica. I tako, od najranije dobi, sve oči i sva očekivanja obitelji bile su uprte u mene.

No, čudni su putovi gospodnji. Iako ne podcjenjujem sebe kao osobu, i daleko od toga da sam mogla upisati i završiti pravni fakultet, no srce mi nikad nije kucalo u tom smjeru. Bila sam crna ovca ma gdje se okrenula i srećom, rano sam shvatila da je malo bitnije slušati kucanje vlastita srca od ispunjavanja tuđih želja i prohtjeva.

Jesam li u životu naišla na neprihvaćanje mojih odluka? Itekako jesam. Jesam li naišla na negativne komentare tipa „U tome nema kruha, ni ičeg konstruktivnog.“. Ooooo, jesam. Jesu li me takvi komentari dotakli? Na momente jesu, ali me nisu sputali, već ojačali.

Ono što je bitno u ovoj priči je sljedeće: trebate se pitati koliko vama nešto bitno i koliko vam je bitno udovoljiti drugima? Hoćete li se jednoga dana okrenuti i žaliti što ste se udaljili od nečega što volite? I na kraju krajeva, je li vam toliko bitno mišljenje ljudi koji ne uviđaju vašu strast naspram nečega? Dakako, moramo uzeti u obzir da ta vaša strast nije destruktivna.

Dragi moji, svi vi čija je ljubav prema nečemu stavljena na nož, opustite se. Ako vas čitanje i pisanje usrećuju - čitajte i pišite. Štetite li kome? Ako vas kopanje u nosu čini sretnima, ha, kopajte u nosu. Smatram da je samo vaša osobna stvar odabir puta kojim ćete krenuti i da ste istovremeno dovoljno pametni da znate kalkulirati radite li time štetu sebi ili ljudima oko sebe.

Da, mnogi neće shvatiti neke stvari. I znate što? Njihovo je puno pravo da ih ne moraju shvatiti. Da, mnogo će vas puta pokušati spustiti „na zemlju“. I njihovo je puno pravo da stoje na zemlji. Ono što je bitno u ovoj situaciji je: hoće li vas uhvatiti ako padnete i hoćete li ih povući u nebesa ako uspijete?

Za kraj, vjerujte mi, bolje je biti crna ovca. Bolje je biti okružen neistomišljenicima i pronaći sreću, nego podilaziti i usput preživljavati. Ljudi moji, život je jedan - živite ga. Čitajte, pišite jer literatura je čudo.

Nema komentara :

Objavi komentar