nedjelja, 7. srpnja 2019.

Monika Herceg | Otac


otac goni ovce prema šumi
i podiže krov na kući rukama toliko jakim da preusmjerava rijeke
izguruje planete iz njihovih elipsa
kada ga zamolimo
sprema drva za zimu, razgovara s motorima
sve u istom danu
i odlučuje opet biti dobar otac dok se još sjeća
što je zagrljaj
pred kraj dana naraste mu sjena i zubi
nekad ga ne prepoznam
ništa nije bezbojnije od smrti ali otac se ne boji
svaki dan pada pokošen bez krvi preda mnom
u mokru zemlju

znam mu prkosno reći da ja nikad neću pušiti
ali pušim sjebana i negdje između
ionako više nije nego jest
posađen u smrti

Izvor: Strane, portal za književnost  i kulturu

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.