subota, 6. srpnja 2019.

Lidija Barić | Vjerovanje



Mlada je tvoja koža i ne brini, ti nemaš prirodni sat.
Uspjet ćeš, nadživjet' me u potomstvu i iskonskom grijehu
bez ikakva jala i sumnje, vjeruj, podvrsta tvoja prerast će u korov.
Sjećaš se, davno je bilo kad nošah te na plećima,
a ti namjerno skliznu k'o sluz s mojega ramena u bezdan.

Išli smo jednom tako uz rijeku ti, ja i tvoja savjest:
sjećam se – sunce se spustilo na tvoje vjeđe,
otvaraš usta i zijevaš u mene bez trunke milosti.
Tada sam bila i tvoja i nečija i nisam se znala još predati
jer moje su istine teške i nevine, polje je obraslo, zeleni kukurijek.
Govoriš – ne volim te i ne marim za tebe i tvoje bolesti – neizlječive!
a ja te gledam u oči krotko i šapnem – ne govori, vjerujem ti, sve ti vjerujem.

Nema komentara :

Objavi komentar