četvrtak, 11. srpnja 2019.

Aleksandar Horvat | Oživljavanje


Od kaktusa do pjesničkog vijenca

Oživljavanje koje obično pripisujem proljeću ili buđenju, nametnulo se u zadnja dva sparna dana kao nezaustavljiv slijed lijepih događanja, nekim čudom tako složen i naglašen da bude primijećen. U ovim vrućinama, kad vjerujem da sam skupa s okolinom predodređen nekom polusnu s nedostatkom svježine, ne bih očekivao da se nepokretne energije odjednom uzburkaju. Međutim, obavezna strana života mi je s rokom od tri dana na popis stavila tri pjesme, jedan putopis i kratku proznu crticu. Pet bijelih površina tjednima svijetli sa zaslona. Noću spavaju u računalnoj hibernaciji, podsjećajući me svakim buđenjem na svoju neispisanost. Taj pritisak krajnjih rokova koji su, paradoksalno, prolaskom vremena sve bliži, ima čudne efekte na moju literarnu sjenku. Oživim li ja, oživjet će, provjereno, sve.

Prva je, ovog petka, oživjela moja promatračka aura, dobar znak bih napokon mogao i literarno oživjeti. Ulovio bih sebe kako premećem riječi i rime, dok škiljeći na podivljalo sunce lijeno koračam prema trgovini. Vidim male vjetrene tragove života u gotovo nepomičnim prošaranim sjenkama drveća u koje se sklanjam. Ljute me istovremeno vruća kapljica znoja skliznuta u oko i sparinom premazana nesposobnost pronalaženja riječi koja se rimuje sa “sjenka”. Na istrošenoj zebri mi pješačku prednost osporava prašnjavo dostavno vozilo na kojem među ostalim piše “Drava”. Riječ me pomakne u započeti kajkavski putopis. “Drava me ne straši, vir me straši” pomislim, svidi mi se, te između dva struganja natikačama obećam sebi da ću to, u mojoj spisateljskoj oživljenosti pokušati zapamtiti.

Onda je iznenada odlučio oživjeti mali dosadni kaktus, koji vrijeme provodi na osunčanoj strani verande. Okitio se ružičastom krunom i sad se tako oživljen šepuri pored malo umornih pelargonija. Oživjeli su od svega moji neispisani papiri, a rokovi su se snuždeno stisli unaprijed priznajući poraz.

Zatim su počele oživljavati velike stvari. Oživio je na tri dana Mladen Kerstner kojega u Ludbregu obilježavamo. Oživjeli su tim povodom u dvorcu Batthyany moji babica Helapova i Presvetli od terakote, pozivajući ljude da im se sagnu i pozdrave ih. Oživio je tu i moj ponos na rezultat prvih pokušaja prijateljevanja s modelarskom glinom. Odlučio sam Gruntovčane pokloniti gradskoj knjižnici. A međimurski slavuj Žiga je svojim glasom u atriju oživio tišinu koja tamo uzorno vlada. Oživio je pritom naš Kaj, podsjetivši nas na njegovu ljepotu, pjevnost i životnost. Oživjela su i naša srca.

Iste te večeri, u petak, nije mi promaklo da je oživio i veliki Tin Ujević na svom rođendanu u Vrgorcu. Tom je prilikom meni draga poetesa Božica Jelušić primila prestižnu nagradu s njegovim imenom. Oživjela je po stoti put njena nepokorena pjesnička duša priloživši "Kotačev slavopoj" u spomenar besmrtnosti.

Dan poslije čudesno je oživjela moja zbirka “Grad v sredini sveta” kroz recital “Lepi beli oblok, na lepi beli hiži” koji su maestralno i suvereno upriličila djeca OŠ Martijanec, a vješto i uvjerljivo od mrvica mojih stihova osmislila učiteljica Spomenka. Ovo emotivno oživljavanje mojih stihova, doslovno mi je oduzelo dar govora, rijedak i neponovljivi trenutak mojoj ludbreškoj publici. Sabrao sam se tek u nastavku s talentiranim učenicima osnovnih i srednjih škola koji su Kerstneru u čast, na dječjem recitalu “Kaj je Kaj”, pokazali svoje umijeće pisanja i čitanja stihova, te ljubav prema Kaju. Na najbolji način su oživjeli nadu da postoji most koji spaja Kaj u prošlosti s Kajem u budućnosti.

Za kraj, nagradio sam sebe za preživljena oživljavanja, s mojom dragom i našim vrijednim prijateljima, na Šoderici, gdje smo nakratko oživljavali zajedništvo i uspomene dok su nam mariachi Los Caballeros oživjeli stare romantične hitove.

Za svaki od ovakvih trenutaka isplati se živjeti. Živjeli!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.