Mirjana Mikulec | Profil

Odzvonilo je desetak puta. Nitko se ne javlja. Odlučim pozvati zajedničku poznanicu.

Vidim da ne znaš, kaže mi, M. je u bolnici.

A, zato se ne javlja. Slutila sam da nešto nije u redu, sad mi je žao što sam zvala, uznemiravala ju bez veze.

Nema veze, kaže da je dobro.

Znači čujete se?

Da, veli da joj tamo ništa ne fali.

Zvala sam zapravo da ju pitam zašto neprekidno otvara nove profile i šalje nove zahtjeve za prijateljstvom, kad je i onaj stari dobar. Ovi novi samo stvaraju nered.

Pusti joj sad mira od toga. Kad se oporavi i vrati, budemo s njom razgovarale.

Da, žao mi je što je u takvoj situaciji. Već se prije dalo primijetiti da nešto nije u redu, bila je previše uznemirena i euforična, na rubu.

Nisam uspjela ništa podrobno saznati. Na mobitelu primjećujem propušteni poziv i odlučim se ne javiti. Ali M. zove ponovo malo kasnije. Zahvati me grižnja savjesti i javim se.   
  

Glas joj je zvučao drugačije, ili sam ja umislila, zato što sam znala da je pod tabletama. Nadam se da moj glas nije zvučao posve usiljeno.

Kaže, drago joj je što sam zvala. Ja pokušavam objasniti zašto sam zvala ali ona olako prelazi preko toga, kao nije nešto važno, kaže trebala si prihvatiti.

Ne ustrajem na temi, pitam kako je.

Kaj mi fali, odmaram, uživam, vježbam, posvećujem se sebi.

Kažem, čuvaj se i brzo ozdravi. 

Ne pričamo dalje o bolesti. Možda to i nije bolest, što god bilo. Priča o pjesmama, koliko joj znače u životu. Govori o nekoj koja pjeva o kobili i ždrebetu, kaže, sve je u toj pjesmi rečeno. Glas joj popušta i pomalo puca, osjećam kako se natapa suzama. Brzo obećavam da ću pronaći i nabaviti, iako ne znam ni autora ni pjesmu. Kukavica sam, s olakšanjem spuštam slušalicu.

Draga mi je ta žena, ali preko svog glasa u kojem je odzvanjala tjeskoba visokih, bijelih hodnika, uvukla me u zgradu koje se bojim još od djetinjstva. Mutno se sjećam perivoja kojim me majka vukla držeći me za ruku, u posjetu djedu u bolnici. Vrapče je otada za mene ime ne samo za bolnice, to je ime tjeskobe, straha, užasa.

Djed je slomio nogu i ono što bi za druge bio maleni problem, u njemu je izazvalo poremećaj zbog čega su ga smjestili u Vrapče. Bio je miran i bezizražajan u vrijeme našeg posjeta, ali on je uvijek bio takav. Ne sjećam se da se nasmijao, zaplakao, podviknuo, samo je vječito ravnodušno trpio. Možda sam pitala mamu zašto je djed u bolnici za psihičke bolesnike, kad je samo slomio nogu, a možda sam i sama smislila objašnjenje, uglavnom djed je toliko brinuo tko će napraviti umjesto njega sve poslove koje je svakodnevno radio, trebalo je orati, kositi, pospremiti ljetinu, da je za vrijeme oporavka u krevetu nakratko poludio. Nije bio naviknut ležati i razmišljati.

Ono što je mene osobito uznemirivalo, bila su lica oko mene. Mama mi je rekla da ih ne gledam i ne obazirem se na njih, mogli bi postati agresivni ako im damo odveć pozornosti. Nastojala sam gledati samo pred sebe, ali oni su ulazili u moju dušu kroz sva osjetila. Mutno se sjećam rešetaka na prozorima soba, izobličenih, jadnih lica iza njih. Možda su moja sjećanja pomiješana s filmovima koje sam gledala kasnije, prikazima ljudi smještenima u ono što nazivamo „ludnica“. Zanimali su me, bojala sam ih se, u nekim periodima svoga života osjećala sam kako je lako „poludjeti“.

Poslije svog prvog boravka u bolnici, M. mi je pričala da joj nikada ništa nije bilo tako teško i bolno kao kada se depresija otela kontroli i potpuno ju slomila. Tada sam prvi put shvatila da je to jaka fizička bol cijelog tijela. Bila sam joj zahvalna za iskren i iscrpan opis njenog stanja i svjesna koliko smo mu svi blizu.

Ipak, nikada nisam bila dovoljno hrabra iskreno joj se približiti. Zbog toga pomalo osjećam krivnju, a onda se tješim da previše empatije nije dobro za mene. Dovoljno je prihvatiti sve njene profile, sve te ljude s kojima se bori u sebi.