srijeda, 15. svibnja 2019.

Sven Adam Ewin | Jorgovani, jorgovani



(Mojoj baki, s ljubavlju)

Opet je stiglo proljeće. I jorgovani u vazi.
I ljubičastog mirisa puna je moja soba.
Hvata me čudna sjeta... Prevrćem stvari... Pazi!
Pronašla sam svoj dnevnik, iz davnog dječjeg doba.

I dok mi drhtava ruka
Prašinu s njega briše,
Ja stranice mu listam
I zastanem... I piše:

"Zašto je danas, više no ikad,
U bakinoj sobi, posve bez plana,
Zašto je (nećete pogodit nikad),
Soba prepuna jorgovana?

Pune ih četiri bakine vaze,
Bukara iz koje dida pije,
Uz fotke (iz didine rane faze),
Nema gdje jorgovana nije!

A zašto? Jer kod nas tako ide.
Kod nas sve počinje od dide.

Ako svi desnom,
Moj dida lijevom stranom.
Svi u košulji,
Moj dida u kaputu.
Tako je bilo i ovo s jorgovanom,
Posadio ih… ma gotovo na putu.

Odmah je bilo
Jasno svakom,
Dida će imati
Posla – s bakom!

Tim putem baka
U vrt ide,
Pa će se sjetiti
Svoga dide,
Kad rosa s grane
Za vrat joj kapne
Ili o jorgovan
Marama zapne.

A proljetos, baš kao u lošoj šali,
Jorgovani se strašno razbujali.

Iscvali mirisni bokori na sve strane,
Puteljak pritisli teški grozdovi plavi,
Još kad im rosa do zemlje savinu grane,
Meni se dida, odnekud iz vrta javi:

- Polomi, golube,
Jorgovane,
Sve one grane
Iznad puta,
Baci ih negdje
Prije neg bane
Ona moja
Babura ljuta.

Ja jorgovane berem, u naramak ih slažem,
Pa kud ću, što ću s njima, vi pogađate dalje,
Mojoj baki ih nosim i na uho joj kažem:
- Ovo ti cvijeće, bako,
Dida
S ljubavlju šalje."

...

Kako je težak susret sa davnim dječjim dobom.
Zaklapam dnevnik. Ustanem... Pa gledam niza stazu.
Vratim se. Sjednem. Šutim... Ne znam kud bih sa sobom.
Pa uzmem staru bukaru. I dodam vode u vazu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.