četvrtak, 23. svibnja 2019.

Pramcem u sumrak


Plafonska...
pardon ...
Platonska ljubav


Piše: Jelena Miškić

I tako nam prolaze dani. Ti uzbrdo, ja nizbrdo i obrnuto, mašemo si preko ceste ili iz auta, bontonski klimamo glavama jedno prema drugome iza sunčanih naočala, mimoilazimo postojano, neprohodno gestikuliramo u maniri kraljevskog dvora, nadnaravno.

Kada kiša pada primjećujem kako smo oboje bez kišobrana, ali svak kida svoj dio nutrine i eto baš u tom trenutku zvoni mobitel pa se javljam. Ili javljaš. Žurim.

Žuriš. Sklanjamo se. Kao padeži.
Pekarnica je poseban izazov.
Znam što voliš.
Ubija me ta spoznaja više nego što podnosim.

Teoretski sve nam je jasno. Poput ove rečenice koja iziskuju zaključak množine, mi smo jednina. Ti jedan na svojim utabanim stazama, ja jedna preko bajera. I tu smo uvijek oko jedan.
Najvrijednije, najsigurnije, najkukavičkije.
Jedan minus jedan minus dan minus noć.
Šutimo.

Zapamtila sam znoj s dlanova kada sam ti uzvratila smiješak.
Što će reći da smo još uvijek krvavi ispod kože. Ti, u nominativu. Ja, u negativu.
Jednom ću ostati stajati u tvom smjeru.
I to će biti ljubav.
Plafonska.

Nema komentara :

Objavi komentar