subota, 18. svibnja 2019.

Darija Žilić | Pamučna ruka


Otvaram vrata za nove mogućnosti,
Iz vode dolaze mi komadići pepela,
Lebde u zraku kao usamljene ptice
Prije konačnog pada i na kraju dana
Koji čuva sjećanje na djecu i ljude
Koji su nekad bili tako daleko.
Otvaram vrata i netko već cvrkuće,
Izgubili su se oblici poznatih bića
I čekaju me dobri muškarci da me
Vode dugim hodnicima sve do
Kraja tunela, do ulice koja se
Otvara kao staklena vrata i na
Njoj je pamuk mek kao tvoja ruka
Koju zamišljam dok nikog nema.

Nema komentara :

Objavi komentar