Natali Šarić | Zar je za mene kosa?

Nisi ti ranjiva pjesma koja se pamti u trenu.
Za nju se izvesti mora vrijeme u kom se šuti.
Zatvaram prozor u sebi, onaj što gleda u mora,
pa makar i jesam žena koja te iskonski ćuti
jer treba hrabrosti jarke da se izabere sreća,
a ja sam rat koji nikad ne bira ponosnu stranu.
I zar je za mene kosa, da mi na plećima bridi,
kad od nje isplićem strune zapešću odbolovanu?
Pred tmastu, umornu kišu opet bih zračila sobu
na onom mjestu gdje jastuk sa dlanom cjelove stapa.
I svi bi konji u inat, misleći da na njih čekam,
nicali odasvud jedri iz ovih umornih škrapa.
Opet bih hodala gola, i plela vlasi do bedra,
iako odavno više ne bazam snena u žitu.
I da zaboravim zašto bosonog srlja u staklo,

mogla bih voljeti sebe smjelu i otresitu.

A ne volim.