petak, 24. svibnja 2019.

Kitana Žižić | Možda bi se bila...


Rano je poslijepodne sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zrak treperi od sparine, a lagana odjeća lijepi se za tijela. Svejedno neopisivo uživam u prvom posjetu Novom Sadu, koji se nažalost pokazao i kao posljednji. Moja domaćica i vodič je starija od dviju sestara, koje sam upoznala u Hvaru desetak godina ranije. Mlađa se zvala Mira a starijoj sam zaboravila ime. Ipak je to davno bilo. Mogu je zvati bilo kako, možda Senka ili jednostavno Ona. Mislim da je tako najbolje, jer ne želim toj divnoj ženi, koju sam imala čast poznavati, izmišljati ime koje joj ne pripada.

Prvi susret se zbio na Hvarskoj pjaci ispred Katedrale Svetog Stjepana, zaštitnika Hvara. Rezervirale su sobu za majku i njih dvije kod tete moje mame. Teta Domina stanovala je tik do nas u palači Paladini. Ni ona ni mi nismo bili vlasnici, već stanari. Teta je živjela u samo jednoj, malo većoj sobi. Namještajem i zastorom odijelila je spavaonicu od kuhinje. Sanitarni čvor je koristila zajedno s obitelji na suprotnom dijelu hodnika od našeg stana.

Skromno stanovanje nadomještavao je prekrasan pogled na jedno od tri najstarija kazališta u Evropi, iznad Arsenala iz vremena Mlečana. I na Mandrač pun brodica. Bila je udovica sa minimalnom mirovinom od pokojnog muža, što je i navelo da iznajmljivanjem popravi financijsko jadno stanje. Ionako je većinu ljeta provodila kao bliska družbenica bogate stare obitelji Božić, za koju je u mladosti radila kao služavka. Međutim, bila je samouka, vrlo načitana i uljuđena te su je obožavali i prigrlili kao sebi ravnu.

Naša mama je preuzela obvezu da gostima svoje tete bude pri ruci. Dvije sestre s mamom bile su tetini prvi gosti. Razlog njihovog dolaska baš u Hvar bila je plućna bolest njihove majke. Toliko su sve tri bile ljubazne i tople osobe, da smo se približili jedni drugima kao rod rođeni. Mirela, ja i naš brat koji je bio u najslađoj tepajućoj dobi, bili smo obasipani rječitom pažnjom, biranim riječima o dragosti i ljubavi, nama dotad nepoznatim. Naročito smo se nas dvije čudile. Zašto? Nije nama nedostajala ljubav, ali u našim krajevima nitko nije smatrao da je treba javno i darežljivo iskazivati. Ona se podrazumijevala. Kako su nas učili, tako smo i mi nastavili. Kad je mama rodila četvrto dijete, Adrijanu, koja je bila mlađa od mene punih šesnaest, čudila se zašto je mazim tek kad zaspi. Eto zato! Jer nitko osjećaje nije pokazivao, premda su bili itekako prisutni, posebno u pretjeranoj brizi za djecu i u zabranama svakojake vrste. Iz straha da nas nešto ružno ne zadesi. Ljubav je imala lice tog straha. A dijete dok je malo, upija ono što mu se pruža. Ako nije primjereno njegovim malim (zapravo velikim) očekivanjima, očima i ručicama, može biti zbunjeno i ostati gladno ljubavi.

Tetine gošće imale su sina i brata, koji je bio psihički bolesnik, zbrinut u adekvatnoj ustanovi. Redovno su ga posjećivale i pružale mu najviše, koliko su mogle u danim uvjetima. Doktori nisu smatrali da može biti prepušten kućnoj njezi. O suprugu i ocu nisu nikada pričale. Je li ih napustio ili umro, ne znam. Nisam pitala, vjerojatno je našoj mami to bilo poznato.

Premda je Ona imala svoj lijepi stan u središtu Novog Sada, u kojem me ugostila, obje sestre  su živjele s mamom do njene smrti. Za mog kratkog posjeta, mame više nije bilo.

I jedna i druga bile su učiteljice. Obje neudate, iako je posebno Ona bila vrlo zgodna žena. S njom sam bila bliža i osjećala njenu čežnju za vlastitim domom. Ali vrijeme je prolazilo i za djecu je bilo sve manje nade. Bila je i vrlo kreativna, njen talent je najrječitije blistao u prekrasnim akvarelima. Motivi prirode u blagoj prozirnosti boja i razlijevajućoj tuzi nepovratno izgubljenih iluzija.

Dok smo razgledavale Petrovaradinsku tvrđavu, poznatu i kao Gibraltar na Dunavu, uživale smo u nezaboravnom pogledu na Novi Sad, Dunav, Frušku goru i Panonsku nizinu te čavrljale o svemu. Odjednom sam osjetila da ima potrebu još nešto ispričati, ali se dvoumi. Dok važe „za i protiv“ dijeljenja tajne, koju nikom do tada nije otkrila ( osim možda sestri ), prevagnulo je ono nešto. Što ja očito imam, jer su mi tajne mnogi povjeravali sa punim povjerenjem.

U kasnim srednjim godinama, upoznala je muškarca, koji joj se jako svidio. I ona njemu. Što su dulje bili zajedno, privlačnost je rasla i počeli su planirati brak. I Mira je bila zadovoljna zbog sestrine sreće, koju ona nije imala. Jednog dana u žaru priprema zajedničkog života, On je natuknuo: „Znaš draga, jedva čekam. Kako će nam samo biti lijepo. Nas dvoje sami. U ugodnoj, prisnoj intimi. Oblačit ćeš se samo za kuhinju, higijene radi, u jednu od pregača, koje sam ti kupio.“

Srećom je to izgovorio. Možda bi se bila udala. 

Nema komentara :

Objavi komentar