Kolumne

četvrtak, 2. svibnja 2019.

Jelena Hrvoj | Korozija


Probrale su se niti vremena. Kroz mirise pokošene koprive i slatkoću ljepljivog soka imele. Tek je kap rose smetala na vršcima mahovine. Kap rose kao jedina snaga životna.

Nekad sakupljali bi grumenje smole kako palili bi vatru za ciče zime. Sad, kad sunce grije svijet, mi milujemo latice magnolije. A riječi nisu potrebne u svijetu galame. Nekad rukama grlili smo usahle trave. Mirisne. Prepune suhog sjemenja koje ljepilo bi se za znojnu kožu i greblo. Danas su trave bezmirisne. Sakrivene. Umetnute u opipljive mrežne lovce vremena.

Razlile su se krhotine smisla. U pregledu čestica prašine, više ne  pronalazimo praznine. A krhka je ljuska života. Lomljiva i razgradljiva. Mi smo ostali na površini obranoga mlijeka. U naborima žutoga putra. Možda ipak se pronađemo na dnu vrhnjem uprljane šalice.

Smeta li nam refleksija na opni vode? Smeta li nam koncentrični val nakon bačena kamena? Onaj koji razbija zbilju i ne laže poput zrcala. A mi ostadosmo na krilu pčele. Ponad zlatnog smilja i soli donesene vjetrom. Bez okova. Bez prolaznosti.

Zamišljali smo svijet van zapredene vune. Uz zime i ljeta koja će ovdje ostajati nakon smole i latica magnolija. I ta kap. Malena, životna kap rose povrh mahovine. Ona ostaje ispod paučine. A mi? Mi ostajemo tek nit koja puca kroz sjećanje.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.