srijeda, 1. svibnja 2019.

Martina Sviben | Christiane Vera Felscherinow i Sonja Vuković, Moj drugi život


Četrnaestogodišnja djevojčica čija je ispovijed iz 1978. ušla na popis obavezne lektire u Njemačkoj danas je u 52. godini života i sama se čudi kako je još živa. Više od dvadeset godina sudjeluje u programu odvikavanja od droga, boluje od hepatitisa C, genotip A - najagresivnije vrste, od 1989. jetra joj je stalno upaljena, trpi bolove i stalno se znoji, bori se s depresijom, ali i dalje puši hašiš i povremeno uzima drogu.

Koliko god da je njezina brutalna ispovijed uobličena u knjizi Mi djeca s Kolodvora ZOO pomogla mnogim mladima i njihovim roditeljima, toliko je odmogla samoj Christiane. S jedne strane knjiga i film  osigurali su joj financijsku neovisnost, ali pažnja javnosti i status antiheroine pop-kulture donijeli su joj mnoge probleme zbog kojih nikada nije uspjela završiti poglavlje s drogama.

Christianine dvadesete bile su burne, premda nije stalno bila na heroinu. Međutim, družeći se s filmskim i glazbenim zvijezdama, vodeći buran život poznate osobe, samo je produbljivala prazninu koja ju je proždirala iznutra.

Kada sam ušmrkala drogu u lijevu nosnicu, grozno je peklo. Imala je gorak okus i metalni miris, odmah mi je bilo loše. Za manje od minute bila sam nagnuta nad zahodsku školjsku. Bila sam toliko čista da više nisam mogla podnijeti drogu. Nisam mogla prestati povraćati čak ni kada mi je želudac bio već sasvim prazan. Žuč je izlazila, a ja se nisam ni zagrcnula.
Genijalno, baš genijalno, mislila sam nakon svakog grča. Samo je orgazam bolji od šuta. Koliko mi samo ovo nedostajalo svih ovih godina. 
Kada si nafiksan, puls i disanje postanu sporiji, želučane i mišićne funkcije oslabe, cijelo se tijelo opusti. To se događa zbog lučenja endorfina koji izaziva osjećaj užitka ili potiskuje bolove. Ne osjećaš strah, hladnoću, glad, ništa negativno. Najprije nestanu bolovi, a zatim te obuzme stane blage euforije.
Znam, izgleda ludo: ispovraćaš dušu, ali imaš osjećaj da je to nešto najljepše na svijetu.
Dugo se nisam osjećala tako opušteno, daleko od stvarnosti, čas teška, čas lagana. Miriam i Guido su se također osjećali loše, povraćali su u kuhinjski sudoper. Isprali su rigotinu i ponovno sjeli za stol da bi zamotali cigaretu i popoli pivo. Sjela sam s njima i češala se kao luda češljem za kosu, sve me je bjesomučno svrbjelo, stražnjica, ruke, noge. Taj svrab mi je bio poznat, javlja se jer krv ne cirkulira kako treba.
Ali i to je božanstven osjećaj, kao da imate mrave po cijelom tijelu. Sve svrbi, to je nevjerojatno. 
Bila je to genijalna večer. Na kraju smo zaspali u dnevnom boravku ispred TV-a. Kad sam napustila stan, nisam se brinula što će se dogoditi. U tom trenutku sam bila sigurna da neću ponovno upasti u ovisnost. Zbog toga je bilo tako genijalno.
Kada ubod iglom postane potreba, više ne osjećaš užitak. Kada si prisiljen hraniti zvijer, tada nastupa ovisnost jer više ne osjetiš bljesak, samo se moraš sve više i više bosti, da bi se osjećao normalno i da ne bi upao u krizu. To je sranje.

********

U životu sam imala puno prljavih padova, ali se najgori, bez sumnje, dogodio tada u Americi. Kada sam se ukrcala na avion, bila sam na 60 tableta i 4 grama heroina na dan. Teško je povjerovati, ali ljudi umiru s manjom dozom od moje. Stvarno nemam pojma kako sam preživjela. Trpala sam Rohypnol poput bombona, zatim Mandrax, Stadas, valium, normalno, pa što. To je ta letargična utrnulost koju tražiš. Ali drugima je to užasno. Danas sam toga svjesna...
Željela sam pobijediti to sranje. Za skidanje sam nabavila kodein na crnom tržištu, u to se vrijeme snifao. Nije više bilo zamjenskih terapija, samo analgetici uz čiju je pomoć kriza bila podnošljivija. Na kraju sam bila ovisna o svemu...
Obični život mi je stvarao osjećaj praznine, podsvjesno sam uvijek bila u potrazi za uzbuđenjem da bih se osjećala više živom; a onda bih tražila način da se od toga odviknem...

Christianini ljubavnici i zemlje u kojima boravi nastavljaju se izmjenjivati s razdobljima sve intenzivnijeg uzimanja droge. Neko vrijeme provela je i u zatvoru. Nakon rođenja sina Philipa uspjela je provesti 12 godina bez droge. Ovisnost je premjestila u ljubavne odnose i jedan takav stajao ju je gubitka djeteta zbog ishitrene odluke o preseljenju u Amsterdam. Reakcija socijalne službe nije joj išla na ruku. Vraća se drogi, ali ipak uspijeva održati kakav-takav privid života jer želi viđati sina. Philip ima 18 godina i zanima ga informatika. Prvo pivo dala mu je Christiane. Ne pokazuje sklonost drogama i živi kod udomitelja. Mada ga je mogla pokušati vratiti, Christiane je odlučila da je za njega bolje da nije s njom i da održavaju prijateljski odnos. Interes medija i dalje je pritišće, kao i senzacionalizam čija je žrtva desetljećima često bila. Njemačka novinarka crnogorskoga podrijetla Sonja Vuković uspjela je iskrenošću i fleksibilnošću postići da Christiane razgovara i radi s njom na drugoj knjizi. S majkom koja se ispovijedila tabloidima više ne komunicira.

Moj Bože, bila sam i ostat ću narkozvijezda. Sajamsko govedo. Rijetka zvjerka. Vrsta "dijete s Kolodvora ZOO".

Christiane je ogorčena na mnoge, ali za svoju ovisnost ne optužuje nikoga. Svjesna je da je sama izabrala biti narkomankom i veseli se svakome danu koji može provesti sa sinom.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.