nedjelja, 28. travnja 2019.

Veronika Belec | Vučem oči




















Michelangelove skulpture tijelo imaš
oči su ti plave boje grčkih špilja
kao i košulja svilena što je nosiš
ma neka je tamo i stotinjak ljudi
nepojaman si jer mi se nudiš
pomalo plaho
fino i elegantno
priznajem
postala sam sva zvrkasta
čim si se približio pogledom
pribojavam se da ćeš me zaraziti
pohotom pa sam otišla isprati ruke od toga
ipak nisam koristila sapun jer
želim da ostaneš u tragovima
kao željezo u svakom čovjeku
negdje više negdje manje
vidim
hodaš ti od poznanika do poznanika
zgrčila se ja uza zid i tako
već neko vrijeme
sjedim u kutku i pravim se
kao da te ne doživljavam i bacam
si slike pred nos
kako držiš cigaru u ruci
i gasiš je u porculanskoj
pepeljari iz Japana
i govoriš u nizu
a mi te kao svi gledamo
jer si na pozornici
s lijeva na desno
buniš se i vičeš
pa stavljaš pogled na mene
oh tu istu četvrtinu sekunde
gutam iskre i knedle od
zbunjenosti
uzbuđenosti
i slatkoga
najslađeg straha
o bože ne vjerujem
da još vučem oči po tebi
(možeš silovito i ti po meni)
 jače i duže

kad ćeš
kad ćeš
opet doći meni ti
i prisloniti divlje riječi svoje
na uho moje
neka vide
al onda neka noć traje dulje
da zapališ barem
cigare dvije
i ja skupa s tobom

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.