ponedjeljak, 15. travnja 2019.

Natali Šarić | U zlu


Kad se pojavila pošast za uljanice, ljudima se činilo da je počast imati struju. Ruke su dobile zdraviju boju, kuće bile životnije, a ljudi se počeli gledati u oči kao i za dana. Spočetka me je teško nagovorio da liježemo pod žaruljom, ali mu je moje tijelo bilo lijepo, pa sam i sama sebi bila draga. No kad čovjek ogladni, teško se sputa.

Tako je i moj počeo žudjeti za svime izvana pa tako i za motornim pilom. Na struju je radila. Brat gastarbajter je o njoj pričao kao o ženi u muškome društvu, samo je uključi i sve će sama. Namiri i lezi. Stizao je otamo rijetko, uvijek s nekim prostotama na ženski račun, kao stvoren da umre sam. Ali je vidio svijeta i muž se na njega počne ugledati.

Stigla je i motorka iz tog svijeta, puno daljeg i od samoga sajma gdje bismo trgovali ljetinom i stokom. Na nj se išlo dugo, ostajalo do u noć, i vraćalo mahom u tišini, prebirući sitniš na kojem će mjesecima počivati kuća. Da ne griješim dušu, znali smo se, tu i tamo, vraćati mladi, on bi me grlio i u nečas, a ja bih, rumena i okrugla, namještala kolajnu koju je za me pazario. Da je žene vide.

Donosio je brat i nekakve novine, sve u boji. Kad nam se stjenica uvukla u kuću, pod madracem pronađoh jedne. List kao svadbeni pojas, sjajan i fin, a s njega preda me stupi živo biće - gola trska bez truna stida, svakoj majci na sramotu. Uplaših se i zašutjeh ne znajući što će to mojemu. Noću je počeo trnuti svjetlo i sve me rjeđe pogledavati. Ako bih se krupna zaigrala na njegovoj strani, uzmakao bi, puštajući nemir da me izjeda.

Po svim je kućama njegova pila imala posla. Zvali ga i dvorili, a on se čudno mijenjao od tolikog divljenja. Crpila me žal za ljubavi pod uljanicom. Nikako nisam mogla ugoditi da se uzme u pamet, kad ništa nije ni iskao od mene ‘ovakve’. A kad je došao dan da ta prokletinja i u našoj kući nešto prepili, obuze me zametnuta radost da mi se muž vraća pa se obukoh u dragu mu haljinu ne bi li me vidio kao nekad. Duže je pripremao četiri nogare nego što nam je postelju prepilio na pola, tek tako, ne rekavši ni slova.

Otada su noći guste i teško dočekujem jutro pa struja dobro dođe. Tuđa sramota ne da disati. Zapeh u jami koju je iskopala izdaja s onoga svijeta i samo me još misao 'u dobru i u zlu’ drži na životu. Sjetim se kolajne koje kao da nikada nije ni bilo, i dok bezglavo pokušavam razumjeti što čekam, bojim se - muža čekam, da mi ne umre sam, a odoh... prva.

Nema komentara :

Objavi komentar