subota, 6. travnja 2019.

Luka Ivković | Camera obscura: Drvo djetinjstva


Natrpana garaža pokraj kuće bila je naše maleno, sigurno utočište od svijeta. Nije imala prozora ni ventilacijskih otvora, samo oljuštena betonska građevina tri metra široka i četiri duga, pokrivena suhim napuklim krovom čije smo rupe sestra i ja svakodnevno zatvarali komadićima zgužvanog novinskog papira. Stara željezna vrata bila su opipljiva granica između svijeta mašte i stvarnosti. Teško su se mogla potpuno zatvoriti i uvijek je jedna uska pukotina tvrdoglavo visjela na ivici između nas unutra i njih vani. Nije bilo nikakve rasvjete, žarulje su i dalje bile tu, ali promočeni kablovi ostavili su za sobom praškasti mrak. Kada bi sunce bilo u posebnom  položaju, strelovite zrake probijale bi pukotinu i, izvrćući se, projicirale vanjski grubi pejzaž o gnjili garažni zid. Mnogo godina kasnije pročitao sam u jednoj knjizi da se taj fenomen zove camera obscura, svojevrsna preteča moderne kamere i fotoaparata. Malena petogodišnja sestra sa mnom bi satima sjedila u mlakom mraku popodnevnih vrućina gdje bismo, zatvoreni u garaži, gledali sjenovitu predstavu vanjskog svijeta na pocrnjelom platnu. Uvijek mi se činilo da je to samo naše čarobno mjesto u kojem je sve dobro i gdje možemo raditi što želimo. Ispred garaže bilo je jedno kržljavo stablo suhih grana o kojima su visjele šarene staklene boce pucketajući predvečer na svježem povjetarcu. Napravili smo to ja i sestra, onako iz dosade, ali na kraju nam se svidjelo i neizmjerno smo se ponosili tom staklenom snovolovkom. Imali smo sreću da u našoj kući ima mnogo boca pa nismo morali ići daleko i prekapati po otpadu. Sve je bilo tu, nadohvat ruke.

Sudbina nije ravna crta, govorio bi otac. Bez obzira na to, njega je pravocrtno odvela do druge žene iz sasvim nepoznatih razloga. Valjda za takve stvari razlog nije ni potreban. Brzo se dogodila svađa pod narančastim žaruljama i on je, u grimiz sutona, jednostavno nestao izgubljen među neispričanim dubinama svijeta. Nije dugo trebalo da se proširi kako otac sada spava s nekom drugom ženom. Toliko drugom i drugačijom da mi o njoj nitko nije znao reći ni jedne riječi. Bilo bi sve puno jednostavnije kada bih barem imao majku uza se, ali nju su oteli šareni demoni boce. Jednog za drugim, ona bi ih oslobađala kroz malena vitka grla staklene tamnice, gutala ih zgrčenog lica, usukane kože čije su se bore raspadale u klance i nestajale među strmim jarugama teške tuge. U znak zahvalnosti, duhovi bi se njome poigravali podosta vremena prije no što bi zaspala izmoždena poput životinje na najnevjerojatnijim mjestima, često u zagrljaju mladih stranaca. Malena i ja nismo to uzimali za zlo, a prepušteni sami sebi, počeli smo sakupljati prazno staklo i vješati ga o suho drvo ispred garaže. Ubrzo smo stvorili cijeli jedan naš svijet. Šumsko zelenilo vinskih boca i zemljana trulež smeđih piva, natkriljena kobaltno plavim nebom žestica, postali su  naš  svemir. Ponegdje proziran oblačić obične staklovine ili egzotičnih obojenja žute i crvene dodavao je sreću u taj inače trobojan svijet. Tako se, nakrcano praznim visećim bocama,  klatilo drvce ispred garaže i kao svijet u svijetu živjelo vlastitim životom. Vrijeme je teklo, a kiše su padale i punile boce, ruža vjetrova otvarala se i zatvarala ispuhujući uzdisaje svakog kraja svijeta, a boce su tako ispunjene različitim razinama kišnice tukle jedna o drugu, svirajući glazbu drugih svjetova, note neprilagođene i neshvatljive ljudskom uhu naviklom na zvuk ovoga svijeta. Potpuno odsustvo harmonije i sklada raspršivalo je simfoniju prirode i opreznom uhu šaputalo kozmičkom polifonijom. Ja i moja sestra, tvorci tog medija za komunikaciju među svjetovima,  jedini smo koji su mogli čuti savršenstvo kaosa nedodirljivog svijeta.

Ta neobična i sretna pojava bila je ritualna pjesma uvoda u predstojeći teatar. „Večera! Suzi! Ivane!“- zvala je majka lupajući o stari probijeni lonac ovješen na žicu verande kraj vrata.

Bile su to sasvim normalne i uobičajene večere, onakve kakve valjda imaju ljudi. Nitko ne bi mogao reći da će se sve to tako naglo promijeniti i razbiti u tisuću svjetlucavih staklenih komadića. Našu kuću nikad nisam vidio siromašnu, jadnu, bijednu i raspadnutu, ali oči su mi se doslovno preko noći promijenile i sada kroz tople suze vidim stvari koje dotad nisam vidio. Škripava tanka vrata popuštaju pred okrutnim vjetrom, prozorska stakla klimajući krckaju između rasušenih okvira šumom nalik zveckanju brodskih lanaca. Sav pribor za jelo sastavljen je od najrazličitijih setova. Nije bilo ni jednog jedinog istovjetnog para ičega. Kruna svega je gotovo svakodnevna juha od kupusa. Nekad tako slasna, a sada očajnički gorka.

Neobične su dječje oči, možda najneobičnije među svim stvorovima zemaljskim. Neopterećene ičim žive nedužne i rastu zakriljene žitkim slikama groznih stvari. Tako se svi razvijamo i to na nas najdublje utječe, miješajući neznano zlo i nepoznato dobro istom žlicom. To je juha djetinjstva,  juha slika i doživljaja. Moje slike su zemljano žute s crvenim pjegama, a doživljaji kao vjedro hladne kristalne vode ostavljene u dvorištu ispod stabla s bocama.

Jedne večeri kad su komarci bili naročito dosadni i žedni, sestra i ja smo ostali duže u garaži, prebirući po svim mogućim pričama kojih smo se mogli sjetiti. Ponekad bi se čvrsto uhvatili uz nogavicu neke anegdote i pustili ju da se širi i bježi poljanama naše mašte do u najluđe krajnosti, najčešće u zemlju vila, patuljaka ili čudovišta koja su nas štitila i čuvala od one vike iz kuće.  Bilo je vruće i mjesečina se rasprostirala po pustopoljini ostavljajući krajolik srebren u dubokom i dalekom šumu zrikavaca. Stabalce se nije ljuljalo, a boce nisu pucketale, nego onako mirne, visjele o  vlažnim nitima i odražavale narančasto svjetlo otvorenog prozora kuće. Iz kolibe je dopirala luč i gubila se u obzoru poput svjetionika na pučini, samo je garaža bila u mraku, kao opasna hrid koja nabrušena valovima i solju čeka na izgubljen brod. Mir bi tek ponekad narušili metalni udarci limenog posuđa i zveket psovki.

Mala me pitala što se događa tamo. Rekao sam da se to mama i tata svađaju i da neće dugo, ali neka se ne brine jer je mjesečina ove večeri lijepa pa, ako budemo imali sreće, možda vidimo još koji film. Tako je i bilo. Njezino maleno lišce, obraza crvenih po sredini, sa zalizanom kosicom iza uha, se opustilo i ostalo utopljeno u mirni odsjaj neba na betonu, a galama je odjednom nestala. Pritvorili smo željezna vrata i čekali. Stari krov je pucketao pod ljetom, a Mjesec se skrivao i bježao kao da se igrao s nama kako bi ga shvatili ozbiljnije. Tko kaže da se i nebo ne zna igrati? Napokon se javio sjajem kakvim palucaju planktoni za noćnog mirnog mora i ošinuo bljeskom truli zid. Čekali smo uvodnu špicu, a mudrac je zašao iza kolibe i, preslikavši ju u crnu siluetu plave izmaglice, zastao.

Kosi krov, bez prozora i vrata, bez trijema i bez boja. Lažem, boja je bilo. Mjesec je milovao boce ispred i razbijao debelo staklo u pahuljasti kaleidoskop  neopisivih fraktala. Zakrpe plave na zelenoj, smeđe na crvenoj i srebrn mjesec. Ali ipak, kuća se vidjela koliko god mi to izbjegavali. Hipnotizirani čarolijom igre svjetla, ostali smo dugo, kad li se mrakom razbije bubnjanje o limeni lonac: „Suzi, Ivane! Dolazite kući!“ Brzo smo se trgnuli iz mašte i mira, otvorio sam stara vrata i kiklopskim zjenicama ugledao majku na verandi podbočenu rukama o bokove, s nogom ispred noge. Sestra je izvirila kraj mene i mi smo mrakom pošli kući. Majka je gledala u našem smjeru, ali ne u nas, nego nekud dalje. Tada sam čuo paljenje motora i vidio crveni bljesak, režanje guma po prašnjavom putu i tiho pratio kako daljina guta zvuk. Nisam se okretao, mala je i ja sam joj stavio ruku na rame. Majka se nije micala, stala je na povišenom ulazu poput starog kipa neke božice, samo raščupana i poderanih rukava. Prilazili smo, a ona nas i dalje nije gledala. Znao sam da ne treba pitati gdje je tata, trebalo je samo ući u kuću, uvesti sestru i sjesti za stol. Razbacano posuđe nisam dirao, osim tri čitava tanjura s tri žlice koje sam postavio na stol koji je prethodno trebalo okrenuti i pod jednu nogu umetnuti komadić kartona da se ne klima. Sestra i ja smo privukli stolice i sjeli. Žarulja na verandi je pucketala u roju noćnih leptira, a majka je i dalje stajala pogleda uprta u daljinu. Mala me gledala kroz svoje sitne naočale i nevinim pogledom, uz ljuljanje nogu, čekala da nešto kažem. „Mama?“- tiho zovnem. Ona se ne odazove, ali po sjeni na podu vidio sam da se pomakla, kao da nas je na tren zaboravila. Odmah zatim rukama obuhvati kosu i sveže u rep, zavrne rukave i uđe, no prije nego što je ušla, još se jednom okrene prema mraku kao da se s nečim zauvijek pozdravila.  Odnekud izvuče komad kruha i zdjelicu hladne riže, sjedne s nama i razdijeli to na nekoliko dijelova, zapravo na dva, meni i sestri, a ona pobriše zdjelicu prstom i time završi večeru.

Nema komentara :

Objavi komentar