Luka Ivković | Camera obscura: Bizonovo oko

Od tog vremena do sada, sve se promijenilo. Čudno je to kako se svega tako rijetko sjetim kao da se nikad nije ništa ni dogodilo. Tek me šarene sitnice vraćaju natrag kolibi i pustopoljini. Vjerujem da je tamo sve još onako kako je nekada bilo, stalno, nepromjenjivo i mirno. Vlak vremena ondje odavna ne prolazi, ako je ikad i prolazio. Drvena kućica s trijemom, žuta suha zemlja, zahrđali kamionet, veliko imanje zaraslo u nisku čupavu travu i probijeni limeni lonac ovješen  o verandu. Danas o toj dalekoj zemlji znam samo ono što su mi pričali drugi koji su došli i slučajni prolaznici s kojima sam se susretao u svim dijelovima života. Njihove priče toliko su različite od moje i, koliko god se trudio, nikad se do kraja nisam mogao poistovjetiti sa njihovim vizijama koje su za mene bila čista zabluda, lažnije od mašte male i mene. A i nju nisam odavno vidio. Tko zna gdje je i da li još negdje, razvučena kistom života, preskače konopac u svojim prašnjavim crnim cipelicama? Gleda li koga velikim plavim očima, zatakne li joj tko meku kosu iza uha i dahom čisti naočale kao što sam nekad ja radio? Priča li joj tko priče i, sjedeći u mraku, zajedno s njom promatra šarene slike u staroj garaži? Sjeti li me se ikad? Bilo je to uistinu davno, ostalo je zaboravljeno u nekom drugom dobu, zaključanoj i na propast osuđenoj galeriji života malih običnih ljudi. Pitam se ponekad je li baš sve moralo biti tako? Što sam stariji, to se sve češće i istinitije pitam. Glavni razlog tomu je što imam vremena jer, ako sam ga ikad imao na pretek, onda je to sada kad sam odrastao i više nemam ništa osim običnog života. Najmanje vremena imaju djeca i drago mi je što toga nisu svjesna jer djetinjstvo tako brzo iščezne iz malih tregera i poderanih traperica pa utegnuto crnim ozbiljnim odijelom odraste, zaboravi na igru i veselje, zaboravi se zaboraviti, a to je ono nježno i bitno u nama od čega nam je, uz neizbježnu bol, sazdan cijeli život. Možda bi sve bilo drugačije da onog dana nismo išli na ručak, a možda i ne bi, to nikad neću saznati, ali od toga dana sam drugačiji, preko noći odrastao dječak pogleda uprtog u daljinu, baš kao nekoć moja majka kad je gledala kako otac odlazi u mrak. Znao sam da će od te večeri sve biti drugačije, naopako, ali opet nisam vrištao, vjerovao sam majci i nadao se da joj baš ja od svih najviše trebam.
Nije me obeshrabrilo ni njeno piće, ni kurvanje, ni premlaćivanje jer dolje, u staklenom šarenilu slika iz garaže, znao sam da me voli, samo mi to više ne zna pokazati. Malenu sam podigao nakon večere sa stolice i nas dvoje, držeći se za ruke, otišli smo u sobu i ostavili majku samu da se isplače. Plakala je dugo i gorko kako plaču ranjene životinje, podsjećala me u svom previjanju na umirućeg bizona kojeg je otac jedno vruće ljeto oko podne ispred kuće upucao pravo u prsa, ali ne u srce, nego u pluća pa se veličanstvena životinja divnog smeđeg krzna, survana na tlo, ugušila u tamnoj krvi koja joj je liptala iz širokih nosnica, usta i rupe na prsima. Prvo je ridao i batrgao nogama, a onda se potpuno prepustio i širom otvorenih ogromnih očiju gledao u mene; prestrašio sam se vidjevši svoju malu sliku u njegovom velikom vlažnom oku. Pogledao sam u oca i uhvatio ga za hlače. On je stajao pokraj mene, a ja sam piljio u njegovo mlado i jako lice snažnih kaubojskih crta. Nije izustio ni riječi, samo je jednom opalio puškom, spustio je do nogu i iskrivljenu cigaretu u ustima okrenuo usnama naopako. Bilo mi je žao jadne životinje, ali otac nije pucao drugi put da mu skrati muke kao da je uživao u patnji svog trofeja i na neki drevan lovački način upijao snagu tog masivnog stvora u svoje glatke mišiće hraneći svoju muškost. Osjetio sam se suvišan, malen i divio sam se ocu, njegovoj hrabrosti i bešćutnosti, njegovoj visokoj isklesanoj figuri u bijeloj potkošulji s puškom do nogu.

Istu stvar radio je i majci, ali to sam shvatio tek kao mladić jer trebao mu je neko da ga prati, gleda i da mu se divi. Trebala mu je scena, a to smo bili mi, njegova obitelj. Majka je plakala još dugo, slušao sam ju kako jeca nekud iz mraka, sestra je zaspala kraj mene i ja skinem majicu i preklopljenu je stavim pod njenu malu glavu da joj bude udobnije. Ona je moje sve, anđeo koji ništa ne zna i koji sve voli, bez obzira na situaciju. Moram ju čuvati, govorila mi je majka tih dana, tko će ako neću ja?

Sljedećih dana život se nastavio, drugačije no prije, ali se nastavio jer nekako se nastavi uvijek. Na farmu je počeo dolaziti jedan stariji čovjek kojeg sam dotad rijetko viđao, samo onda kada bi išli s ocem uliti gorivo ili u trgovinu kojoj je, čini mi se,  on bio vlasnik i prodavač u jednom. Omanja figura velikoga lica koje se teško pamti, kao da je priroda iz njega izmuzla sve karakteristike ostavivši samo golu blijedu kožu, oči i zube. Sjećam ga se samo po sivom panama šeširu uvijek nakrivljenom na desno i blago naprijed. Rijetko se događalo da se mi susretnemo, obično bih ga vidio kad bih išao u školu ili kad bih se vraćao iz nje. Uvijek tako nasmijan i veseo, davao bi meni i sestri lizalice s okusom  Coca-Cole. Voljeli smo ga i nismo se nikad zapitali što on tu točno radi, ali znam da je majka bila sve gore i gore. Kao da bi svaki put kad bi se susreli s Fordom, kako su ga zvali u okolici, majka bila tužnija i jadnija. Često se događala svađa kad bi vidjela lizalice, pošteno bi me isprebijala, a na sestru se samo izvikala pa bi  nakon toga otišla plakati ležeći na podu u kuhinji.

Ljubičasto svjetlucanje zraka pred suton nestajalo je u bahatim naletima crne, nebo se poput napukle vaze presijavalo drugačije, opakije, zlokobnije, moglo se osjetiti da nadolazeća večer ne nosi ništa dobra, možda samo kišu, a možda i smrt. Tren za trenom gubilo se vrijeme, curilo i nestajalo u praiskonski bunar nesreće. Svijet je urezana slika na mramoru zla, tuge, boli i patnje, svega bitnog, svega važnog, pa tako i našeg života.