Pokazujem rijeci sreće čiste dlanove
ali ona me u naručje ne uzima
kao kamen teži od tijela
u srcu te skrivam i ako zaplivam
promijenit ću sve dok ne potonem do dna
Poput otrova što slatku vodu pretvara u dušu mora
na rijeci moje su oči, dok se sjećaju lica tvoga
Ostani mi blizu, mojoj zemlji pruži nebo
Daruj mi se kao ona što bolom snagu moju doziva
I odjek dobrovoljne žrtve u mojim prsima traži
Nečujan lom još se nekako utješi
Ali kako prolom oblaka u sunce obući
U jutarnjoj haljini neumivena zora pokraj mene prolazi
i ništa ne pita
Barem da je tako s ljudima
Srce se znoji u očima
Težak je teret kad ljubav počiva ispod kamena
kojeg iz pukog obzira čuva upaljena svijeća
Težak je teret kad ljeta nema jer si u njemu rođena
Ni jesen više doći neće očima bez boje
Teško je u ruci ovo cvijeće
koje polažem na ime tvoje
Barem da te mogu izgurati iz sjena
Ali srce nije lice želja, što te više želim pokraj sebe
sve više nestajem u tebi
I ne budim se kao prije
Jer nemam dana, ni noći nemam
Ulice su pustinje, ljudi su odsjaji neba
Predaleko smješteni od mene
Ostani mi blizu iako se neću trznuti na tvoju blizinu
Nedostaje mi okus tvoje prisutnosti
Iako ga neću više okusiti, svi smo mi na putu
Da li srce stigne šaputati srcu o najljepšem vrtu ljubavi
kojeg tu posadili smo mi
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.