subota, 27. travnja 2019.

Igor Petrić | Okvir bez slike





















Ustajem rano.
Pola šest.
Ni sam ne znam zašto.
Naviko sam.
Ne radim ništa posebno.
Obavim svoje, zatvorim vrata
i jednostavno odem.

Vani je još uvijek vlažno
od noćašnje kiše.
Svjetlosne niti razbacane leže na pločniku.
Krivudava cesta isparava mistično.
Hodam.
Mirisno pecivo mami.
Šteta!
Trgovina je još uvijek zatvorena.

Hodam
i smijem se životu u lice.
Možda me ne prepozna
i ostavi na miru. Taj život, jebeni život
što prolazi, a ja mu ne znam ni ime.

Gledam, onako bez veze.
Samo hodam, pomislim na sutra,
sutra ću možda drugačije.
Kažem možda jer za sad ne vidim dalje
od svoje sjene.

Nema komentara :

Objavi komentar