ponedjeljak, 15. travnja 2019.

Božica Jelušić | Iz carstva sjena


Ilustracija: Duccio: Lazarovo uskrsnuće
Ti dani tako teški i noći tako blijede,
Kad grličinim glasom tuguje duša sama.
Trnu glasovi davni: trijasa, jure i krede,
Svih čudnovatih bića, koje je pojela tama.

Ne znam gdje desio se odjednom krah i prijelom;
Ulicom dalje teče gomila nepresušna.
Ja nemam potrebe više za kretanjem ni jelom.
Sva ta gumena lica meni su ravnodušna.

Čini se da sam posve urasla u tišinu,
Noktiju podrezanih, čista i umivena.
Pitam vodu što kaplje kroz malu pukotinu:
Jesam li Lady Lazarus ili tek rođaka njena?

U carstvu sjena ležim, gledam kroz plahtu bijelu,
Da se s pećine moje pomakne kamen sivi.
Jedna sunčana zraka da me takne po čelu,
I da se pojavi Onaj i kaže mi: "Oživi!".



Nema komentara :

Objavi komentar