Željko Bajza | Put u budućnost (o Antunu Gustavu Matošu povodom 105. godišnjice smrti 17. ožujka)

A.G. Matoš
Autor fotografije nepoznat

Rođen u petak trinaestoga Matoš se uputio na put od Tovarnika do Pariza, preko Beča, Münchena i Ženeve proputovao je jedan krug oko života i vratio se na početak. Jer Hrvatska si bio i u Hrvatsku se moraš obratiti neharni sine Hrvatski. Bilo je to okomito putovanje kroz trenutak. Ovo nije pjesma nego prastara u naše tupo doba zalutala jeka. Ovo nije stih nego ugašen oganj. Ovo nije riječ nego čežnja. Da pročitaš jedno stradanje nadarenost nije dovoljna. Teku pustolovine, pogibli, opasnosti i dvojbe, ironične i sentimentalne, tragične i zajedljive. To je kad poetski jezik postane bitkom. Ono što se može dogoditi u snu može se dogoditi i u pjesmi. Bude se suvremeni kreativni potencijali i istančan osečaj za skrivene i čarobne dimenzije života.

Štimao je da je gluho u gluhom mraku i da je crno u crnoj noći i još se pitao kada je umro razum i nagon?  Jer Hrvatsku mi moju objesiše, ko lopova dok njeno ime briše, za volju ne znam kome, žbir u uzama. Kyrie eleison! Christe eleison… Akordi su to nebeskih žica, a nad pučinom kruži galebova jato. Nad otvorenim grobom, tužni zbore, samo se s pjesmom kazati to može. Izgara kreševo u kontroverzi. Kako se izvući iz te vražje zamotavke dok umjetnost bljuje nerazgovjetnu sugestivnu jakost. Nestala je Jolanda iz romana. La marquise sorti a cinq heures. I na kraju balade za batrivost ništarmenje  hrvatska moderna uvijek lijepo miriše.

Krajolik u Matoševim Vidicima i putovima i Našim ljudima i krajevima iznad svega, neodvojiv od čovjeka, neodoljiv. Koliko je daleko do njega? Lako je voljeti ženu i širinu. Velika pokretljivost svjedoči dobar put. Detaljno nadograđen život protječe. Putovanje podsjeća na nasladu. Istražuje okus napuštenog opravdanja. I duh Božji lebdio je nad vodama, a nebo je bilo puno zvijezda u provinciji. Pitanje kako se može pripitomiti božanstvo. Matoš sada stoji tu u tišini, tako kao Sezann, nepokretan dok mu pogled prelazi preko brijega Saint-Victore i čeka da se porodi njegov mali dojam, kako je govorio, boja njegove ingenioznosti.

Matoš je apsorbirao suvremena strujanja, simbolizma, modernizma, impresionizma uvažavajući estetizam i umjetničke norme. Sjedi sada usred svojih pisama, a srce leti kroz papir kroz negostoljubive prolaze, a on se penje na svoja vatrena kola. Od sumnje do vjerovanja samo je uzdah. Zvuk kaže da sloboda postoji. Teče nekakav tutanj isprepletenih tonova, a ti tonovi su stvarniji od svega drugoga. Opći je to sklad glazbe, riječi, boja i mirisa.

Strmi obronci Matoševe Hrvatske uglavnom šute. Pojavljuje se pejzaž kao poziv na štovanje ljepote prirode. Putujući po zemlji otputovao je u budućnost. Na koži mu boja njegove ilovače, na nogama i rukama tvrdi pečat žuljeva, zemlja, mučiteljica i hraniteljica, majka i kraljica. Preživeti mora ono što je nekad bilo i bitisalo. Obavezuju nas titanske opomene naših predaka. Ovaj vaš mali bil bu velki človek ali- mnoge bu trpel- rekla je vračara na njegovu rođenju. A on odgovara: - stekliš sem bil i stekliš bogibogme budem vumrl.