Uvijek sam vjerovao da je privilegija voljeti zore zelenog proljeća
i kišu
koja lijepo klizi niz lišće i latice
noseći znakove izvornog života
u jasnoći jutra koje ne postoji
koje se ne replicira u krhke korake života
u putovanje koje se vrti u naručju vlastitog odredišta.
Gledam u tamno obilje
predamnom praznina praznine
i još nisam trepnuo u tamu koja raste
sjajim u bujici svjetla
i utapam se u vlastitom odrazu
pokušavajući prigrliti Mjesec.
Zemlja oslobađa miris
neizbrisiv
a ja hodam
u sumrak
u mir i samoću koji me razumiju
i vidim
da ima cvijeća na laticama vode
i korijen vatre
koji pije zvijezde poput kiše
i svima su oči boje
zvijezda i maslina
zemlje
neba
i lišća.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.