ponedjeljak, 18. ožujka 2019.

Pramcem u sumrak

Milka, nekoliko nevezanih kerova i naš mali bajer u sumrak

Piše: Jelena Miškić

Milka je naslonjena na svoju ogradu s one strane Melanijine bašče prema kojoj kad krenem, a uvijek usporim iza tog ugla valjda od iskonskog straha, malo se stresem jer još uvijek mislim da ću ugledati babu, posebno u ovo doba godine kako nagnuta nad korovom psuje sve svece nebeseke, a ono ispod nje samo frcaju travke koje nisu potrebne niti vrijedne obitavanju u našoj bašči. Ali babe nema. "Nema je već odavno", - progovori Milka i zapali duhan. MIlka je moja najdraža susjeda. Ima oči kao more i srce kao Velebit. Na glavu je zavezala onu široku maramu što su žene nekada davno vezale kada prašinu skidaju sa ormara ili visećih elemenata kuhinje kako bi sačuvale frizuru, ima adidas trenirku, preko koje je zavezala kecelju. Iz jednog džepa vire gedore, a iz drugog dva šarafcigera. Sva je spremna na veliko pospremanje. "E moja Milka, nekako ju ja osjetim svaki dan u ovom dvorištu, kao da zanovijeta da grašak nisam posadila ravno, da ne valjaju gredice pastrnaka...stalno ju čujem kako nešto nije dobro!".

"Nego jes' ti odlučila kad ćeš ti krenuti saditi?" pitam znaitželjno.

"Ma oću ..skoro sam ti rekla! Zajebancije sto, a niš koristi!" - zaključi MIlka.

"A kuću si manula, vidim klofer si iznijela, mora da si natukla sve što je unutra!" - smijem se.

"Ma jok, samo ga eto iznijela" - polako će MIlka, povuče onaj dim i kao da pade u trans.

"Krenula ja, al evo procvjetalo mi japansko drvo pa mu se divim, tu imam malo ljubičica, pa i njih sam pola dana gledala, a eto i gle ovdje - šafrani!"- uzvikne radosno Milka.

"I cijeli dan ti ja gledam svoje cvijeće, malo zapalim duvan i eto" - zaključi Milka najmudrije što je mogla.

Odjednom moji i njezini psi udariše trk po bajeru, čas vamo, čas tamo, mačku nekakvu satjerali ispod auta pa ne znaš tko više frkće, jadna mačka ili oni skviče ne bi li ju dohvatili.

"A sumrak na našem bajeru filmski! Casablanka!" - ispali Milka. "Oš kavu? - dobaci. "Ma neću, kasno mi je" - prebacim preko ograde dok lijeno prevrcem vrećice kojekakvog sjemenja za sadnju.

Jadna mačka frkne preko ograde i stropošta se na MIlkino drvo magnolije. Ona žustro krene onim kloferom rastjerat pse i vikne. "De povataj svoje!"

Nedjelja je. Milka zapali još jedan duvan, nasloni se na klofer sa svoje strane ograde i gledamo zalazak sunca na našem bajeru. Kerovi su se umirili, mirna tišina u smiraj dana. Miriše svježa prekopana zemlja. Svemir je opet dobio na lotu.

Nema komentara :

Objavi komentar