ponedjeljak, 18. ožujka 2019.

Ela Sommer | Destruiranje stereotipnih slika ženskog identiteta


Svijest o spolnim razlikama postoji još od začetaka kulture. U klasičnim se kulturama ženski spol na umnoj razini izjednačavao s muškim spolom, pa nije bilo nikakve potrebe za emancipacijom žena. Tek u modernoj kulturi počela su se postavljati pitanja o slobodi žena. U eseju Vlastita soba (1927.) Virginia Woolf postavila je pitanje ženama: Imate li ikakvog pojma koliko se knjiga o ženamana piše tijekom jedne godine dana? Imate li pojma koliko ih napišu muškarci? Jeste li svjesne da ste, možda, životinja o kojoj se u svemiru najviše raspravlja?1  Sedamdesetih godina 20. st., u drugome valu feminizma, kada je glavno područje njegova patosa bilo pitanje ženskoga identiteta, izdvojile su se dvije struje feminističke i rodne kritike – angloamerička i francuska feministička kritika. Angloameričke su feminističke kritičarke, poput Kate Millet, Mary Elman i Germaine Greer bile usmjerene na analizu društveno konstruirane ženske rodne uloge i bavile su se načinima prezentacije žena u književnim tekstovima. Slike o ženama stvarali su muškarci jer su oni, prema Dubravki Oraić Tolić, bili proizvođači književnosti. No, koje su to i odakle su potekle stereotipne slike?

Poetika imanentizma, autonomije i originalnosti u modernoj teoriji književnosti odredila je negativan stav književnoga djela prema stereotipima. Zoltán Kulcsár Szabó odredio je te pojednostavljene, često iskrivljene i neprovjerene slike kao znak  estetske inferiornosti. Ipak, pogledamo li hrvatsku književnu produkciju dolazimo do zaključaka kako je velikim dijelom svoga tematskog sloja izgrađena na stereotipima. Tipiziranim ženskim likovima čije su se zadane karakterne odrednice mijenjale u skladu s mijenjanjem društva obiluje hrvatska književnost. Dovoljno je spomenuti samo lijepu Juditu, fatalnu Lauru,  slomljenu Melitu, zlu Linu, pametnu Branku ili modernu Penelopu Gigu Barićevu. Te stereotipne slike o ženama vuku svoje porijeklo iz davne prošlosti, od vremena shvaćanja rodnih razlika. Solar smatra kako su žene prvenstveno suprotstavljene muškarcima, a tek se onda žena stavlja u opreku s drugom ženom – lijepa s pametnom, sposobna s nesposobnom i sl. Ta pretpostavljena primarna razlika muškarca i žene izrodila je mnoštvom opreka u binarnome registru. Karakterno stereotipizirina žena je emocionalna, iracionalna i objekt je koji označuje bezumlje i tijelo. Rodni stereotipi usmjereni na položaj žene u obitelji i društvu smještaju je u kuću gdje se brine o djeci i provodi vrijeme u kuhinji, ona je kućanica, domaćica i majka. Ona pripada mjestu koje su joj odredili muškarci.

Žensko pismo, u literarnoj borbi za destruiranjem takvih slika žena prkosi patrijarhalnoj i  faleocentričnoj konstrukciji ženskoga identiteta. Graditeljice hrvatske moderne priklonjene ondašnjim feminističkim stavovima opisale su slike žena, čije su karakteristike bile sve, samo ne stereotipne. Još je 1939. godine Marija Jurić Zagorka u Maloj revolucionarki pisala o zgražanju nad idejom postojanja ženskih stavova, iznoseći mišljenje jedne od protagonistkinja kako su za ženu kuhinja i djeca, a ne stavovi. Djevojka Zlatica, revolucionarka i mlada opozicionalka koncem radnje, unatoč pravilima i društvenim propisima postaje učiteljica. Zasigurno inovativan lik stvorila je i Jagoda Truhelka, kada je svoju Zdenku Posavec okarakterizirala kao intelektualno superioran lik. Stereotipne slike žene majke destruirale su drugačijim pogledima na majčinstvo, porod i trudnoću. Verka Škurla Ilijić u Hanumici slika materinstvo koji nosi klicu smrti. Zofka Kveder u Misteriju žene progovara o drugoj strani majčinstva, u kojoj, prikazanu kroz vizuru siromašne i izmučene žene u nasilnome braku, ona djecu gleda kao smetnju i pokoru. O takvom majčinstvu, u uskoj vezi s emotivnim i fizičkim traumama žene u odnosu s muškarcem piše i Ivana Brlić Mažuranić. Ženski su likovi sada samostalni i samosvjesni, preuzimaju arhetipske 'muške' odrednice, bilo da postaju jahačice i amazonke poput Doris (A. Milčinović), učiteljice poput Marije i Zlate (A. Milčinović, M. J. Zagorka), novinarke (L. Žigo), producentice (O. Savić Ivančević), kanibalke (S. Drakulić) ili profesorice poput Tanje (D. Ugrešić).

Spisateljice ženskoga pisma ne bave se više zadanim tipskim karakterima –  femme fatale, žena anđeo i žena mučenica ustupaju mjesta suvremenim ženama. Ispisuju se, naravno i naglašeno emocionalne, senzibilne, uplašene i iracionalne žene, kao i one ovisne o muškarcima i konstruirane kroz muškarce. No, tu se više ne radi o pokušaju predočavanja ženskoga roda kao takvoga koji je označen tim karakternim osobinama, već o univerzalnim androginim karakteristikama koje posjeduju oba spola. Mijenjanjem društva, mijenja se i predodžba slika ženskoga identiteta. U povijesti, zbog takvih postojećih društveno-političkih struktura, žene jesu bile majke, kućanice i domaćice, u socijalizmu one jesu bile drugarice, kao što danas, u modernome društvu one jesu i učiteljice i frizerke, političarke i doktorice, novinarke i producentice. Destruiranje stereotipnih slika ženskoga identiteta po pitanju njihova položaja u društvu i obitelji moglo je započeti tek socijalnim i društvenim promjenama položaja žene. Za literarnu dekonstrukciju arhetipskih slika ženskih karakternih, emocionalnih i tjelesnih osobina zaslužne su feministkinje, spisateljice ženskoga pisma.

1 Woolf, V. (2003.) Vlastita soba.Zagreb. str.: 50.


LITERATURA:

Oraić Tolić, D. (2001.) Muška moderna i ženska postmoderna.Izlazak iz sjene.  Kolo 2, 2001.
Solar, M. (1981.) Teorija književnosti. Zagreb: Školska knjiga
Sablić Tomić H.  (2005.) Prostori suvremene ženske proze.  URL: http://www.hrvatskiplus.org/article.php?id=1904&naslov=prostori-suvremene-zenske-proze  (zadnji pogled: 28. 2. 2019.)

Nema komentara :

Objavi komentar