utorak, 5. ožujka 2019.

Larisa Janičev – Stojanović | Češljugar


Mrak je mrkli, crni, tišinu režem nožem. Drhtavim prstima 
dodirujem oči. Duplja je prazna.
 Sljepljena krv po licu i vratu prekriva me kao maska češljugara,
 ali usne moje izustiti ni glasa ne mogu.
Želim se pomaknuti, zagrebati noktima u mokru zemlju čiji mi miris
 prodire do kostiju... Kao strah ...  Ne ide.
Posljednje čega se sjećam fijuk je metka. A onda muk.
Sam sam. Ležim nepomično, ne osjećam bol. 
Mogu samo misliti i plakati jecajem koji ne izlazi.
A tamo, u mislima, zaskaču me slike keramike mađarskog Zsolnaya,
 albuma Zeppelina i naših božićnih ručkova.
Čujem ti smijeh u daljini, ali tvoj lik mi izmiče,
 curi kao pijesak kroz prste. Ja očiju nemam da ih zatvorim,
a volio bih da ih imam, samo da ih sklopim i sanjam te.
Napušta me život, odlazi moja uboga duša
uz zveckanje čaša s likerom gorko slatkog okusa poput krvi na mojim usnama.
Blizu sam ti, ali ne vidiš me.
A ja vidim sebe kako mašem svome tijelu, pozdravljam se sa sobom.
Tamo gore, rekli su, najcrnji je mrak.
Lagali su. Mene svjetlost Njegova polagano obasjava.
Utroba me zemljana guta. Nisam sam, ne brini, ima nas! Volim te.
________________________________________

Mili, šaljem ti ljubav vjetrom što šapuće kroz ovu našu ravnicu nezaborava.
Duša mi je hladna i promrzla kao zemlja koja te pokriva. Spašavam razum slikama naših božićnih ručkova, albuma Zeppelina i slikama keramike mađarskog Zsolnaya.
Ćutim tvoja sjećanja, misli su tvoje sada moje, a oči moje pogled su tvoj.
Moj si san dok te svjetlost Njegova obasjava.
 Lagali su. U vječnosti nije mrak. Nisi sam. Imaš nas. Volim te.

Nema komentara :

Objavi komentar