sjedim u šinobusu
prolazi vrijeme
nikako da krenemo
gledam na sat
kasnimo deset minuta
u tom trenutku
na susjedni kolosijek
stiže vlak iz suprotnog pravca
staje
promatram prozor kupea
čovjek čita knjigu
majka zakopčava bluzicu djevojčici
u kupe ulazi putnik s velikim koferom
ah konačno
i mi krećemo
kako samo savršeno
bez inercije
bez trzaja
u tišini
zamišljam strojovođu
s rukom bijelog anđela na polugi
koji nas vozi s oblaka na oblak
sve brže
i brže
tek kad smo prošli pored zadnjeg vagona
primijetio sam da mi i dalje stojimo
kao ukopani
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.