Kolumne

četvrtak, 7. ožujka 2019.

Božica Jelušić | Moći i ne moći


Marc Chagall: Plavi violonista
Recite, idu li vam na jetra ljudi koji uvijek sve mogu?
Koji su stalno u pokretu, obaviješteni, alertni, raspoloživi za svijet, društveno korisni, osobno zadovoljni i usredotočeni? Koji su odgovorni, svjesni protoka vremena, usklađeni s prirodom, obazrivi prema bližnjima, zaštitnički prema slabima? Koji vide mane i slabosti drugih, pa se u sebi zaklinju da "nikada neće biti takvi", naročito ne u starosti, koja je sama po sebi kuluk, napor i jad za osobu i sve oko nje?Koji se stoga odlučuju za "vječnu mladost", pa makar znali da neće uvijek moći platiti njenu cijenu?

Živciraju li vas ti hiperaktivni, organizirani, usprkos svemu optimistični, koji na kraju dana, kad večer pada, uvijek imaju pozitivan saldo, pročitanu stranicu, obavljen važan razgovor, oprano okno na prozoru, šalicu čaja na stolu i temeljito pročitane novine ispred sebe? Što velite na takve, koji još pisma pišu, grabljaju ledinu, idu u šetnju po slobodnoj volji, vraćaju na vrijeme knjige u knjižnicu,svake godine zasade stablo,nauče poneku novu vještinu i podsjete neko novo, zanimljivo mjesto? Koji tvrde da znaju što svira Chagallov gudač i o kojim je vlatima trave Whitman pisao svoje ekloge i profetske objave.Ma, zaboravi. Mistifikatori.

Recite sami, nisu li to zapravo gnjavatori? Sve oni mogu, ništa im nije nedohvatno, u svakoj se situaciji snalaze kao riba u vodi, socijalno su prilagodljivi kao jegulje, skloni umjetnosti, hedonistički otvoreni spram eksperimenata, nove prakse, novih ideja, nove hrane, novih kontakata, novih izazova. Nađu vremena i načina da vas animiraju za svoje projekte, pršte živahnošću i šarmom, elokventni su, velikodušni, luckasti i nestandardni, čime potiču rast vaše osobnosti i vašu nestandardnost. Tamo gdje oklijevate i kiselite se kao lanjski krastavac u sjeni, pronađu vas, potegnu za ruku i povuku u centar svoga vrtloga.

Teško je čovjeku s njima. Ti MOGUSVEŠTOŽELIM, trosložnjaci, koji kao da imaju tri osobe i žive tri života u jednom, tvrde da su ljudi novoga doba, bivša kristalna djeca, ljudi koji su vlastitom voljom ukinuli granice i proširili biće u zonu univerzalnog. Svašta će vam oni reći i napričati, o svačemu vas obavijestiti, samo ako imate kondicije i strpljenja stati pod njihov "vodopad". Ja ne znam, teško mi je baš decidirano suditi o toj vrsti. Sretala sam ih svuda po svijetu i po zavičaju, baš kao da ih namjerno tražim i privlačim. A ljutili su me, ne bih sada o tom.Jedino što sasvim pouzdano znam, jest da postoji jedna jedina grupa, koja me više razdražuje, živcira i ljulja moj svijet prema nepodnošljivom.

To su oni, koji ništa ne mogu, ništa ne žele i ni o čemu se ne misle izjašnjavati.

7. ožujka 2019.
Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.