subota, 23. veljače 2019.

Vlado Jović | Snjegovi Afrike: Kilimandžaro, Himalaja


-     I velite snijeg u Africi? Baš! Mene ste našli je*****.- nepovjerljivo nam uzvraća Nurki, glasom protkanim mješavinom nevjerice i podsmijeha. Kao da nas, na neki način, više sažaljava nego što nam ne vjeruje, jer smo eto, u svojoj neukosti, naivno i lakomisleno povjerovali u tu nebulozu da je i snijeg u Africi moguć.

A do teme snijega u Africi došli smo cijelim nizom drugih tema, svojstvenim i logično povezanim samo nekom naše dobi. Kada si starosti negdje oko granice punoljetnosti, točnije kada si tek zakoračio u nju. Počeli smo sa debatom koja je  pjevačica seksipilnija: Zana, Slađana Milošević ili Marina Perazić. Pa smo nakon žustre rasprave o oblinama dotičnih pjevačica, više slučajno nego namjerno, skrenuli u raspravu o stripovima i stripovskim junacima.Razglabanje o Zagoru i Teksu Willeru dovelo nas je do Mister Noa, što nas je daljnim slijedom dovelo do spomena Amazone  i Brazila, lokacije radnje tog stripa. A spomen jedne države, Brazila, u konačnici nas je odveo do spominjanja jedne druge, ne baš države, već kontinenta, Afrike.


I tako, od guze Slađane Milošević i sisa Marine Perazić, do snjegova Kilimandžara stigosmo u petnaestak minuta.Uspjevši pri tome Nurkija toliko jako uzrujati, s tezom da je Kilimandžaro zbilja u Africi, i da je taj snijeg stvaran, a ne tek puka izmišljotina, da je prijetila opasnost da će biti ljut na nas još dugo nakon debate. I da će nam uz to još svašta izreći.

- Poserem i vas i tog Hemingwaya - psuje nas Nurki vidno uzrujan što nas potiče da neodustanemo olako od teme koja ga je toliko obuzela da nas to silno veseli i zabavlja.

- Je***** mene, a nisam peder. Ne primam ga u bulju. To niti tražim niti dajem. I pravo rečeno niti mi smeta u druge čeljadi. Svatko ima svoj put, i vala sretno mu bilo.Ja ga ni sprečavao niti poticao...-

- Ha, ha... čuj ti samo te elokvencije - pomalo ga zadirkujući, produžujući raspravu, pomalo iskreno iznenađen s tim nenadanim, Nurkiju netipičnim vokabularom, oglasi se i Beno. – Kao da si odjednom postao Meša.

- Koji Meša?- upita Nurki nepovjerljiva pogleda, skupljajući obrve. Ne zna o kojem je Meši  riječ, pa nije na čisto da li ga to Beno za***ava. Zvjerka uokolo nalik čovjeku koji će se svaki tren potući s nama. Što bi vjerojatno i učinio, samo da nismo tako dobri prijatelji.

- Čuj, koji Meša?- ubacujem se. – Samo je jedan Meša!- I prije nego što stignem dodati i prezime: Selimović, Neno, koji se do tada nije miješao u ovu žustru raspravu o Hemingwayevu uratku, odnosno sada već o klimatskim obilježjima Afrike, ispali kao iz topa:

- A preziva se Baždarević!

Pri tome se glupavo cereći. Osvrtao se oko sebe kao da je rekao nešto nečastivo, skandalozno. Mada, jedini razlog za to snebivanje, vidim u činjenici da je zvezdaš, pa se spomen jednog bivšega igrača Željezničara, može smatrati nekim navijačkim svetogrđem. Mada su, najbliže što se približio Marakani, bili oni trenutci kada je  ispred svog crno-bijelog Rudi Čajevca gledao prijenose Zvezdinih utakmica.

Toliko smo ga uzrujali svojom ustrajnošću, da je eto i snijeg moguć u dvorištu Afrike ( dvorište Afrike: Još jedan Nurkijev nadahnuti izraz ), da i dalje kopa zemunicu, čiju smo rupu kopali bez varljive nade da će nam biti od pomoći, s cigaretom u ustima. Naime, par je minuta ranije svečano izjavio da će, budući da nije od jutros zapalio, sjesti i u miru ispušiti, i da ga ni rođeni otac neće spriječiti u tome.

Nakon nekog vremena, već je posve mokar, znoj se nemilice cijedi niz njega, i unatoč našim ponudama da ga zamijenimo u kopanju, s nekom tvrdoglavom odlučnošću, udara krampom po tvrdoj zemlji, čineći to, valjda, kao nekakav ispušni ventil. Možda je iziritiran našom sada već i nezrelom upornošću, zamišljao da udara po našim licima umjesto po ledini.

Ubrzo sav znojan i uspuhan, skida se do pasa. Vrat i ruke u predjelu od prstiju do laktova, posve su mu crni, kao da sve svoje vrijeme provodi po plažama Makarske rivijere, ali mu je ostatak tijela stravično bijel, neporeciv znak prepoznavanja osobe koja je vijek provela radeći fizičke poslove na otvorenome. Na trenutak me je pogledao direktno u oči, i pogled na to, za njegovu dob neprimjereno, oronulo, istrošeno lice, dade mi za misliti koliko se puno u životu napatio. Netko tko ga ne poznaje ili ne zna da je riječ o dvadesetjednogodišnjem mladiću, mogao bi lako da se zapita radi li se tu o nekom tridesetogodišnjaku koji se još uvijek solidno drži, ili o nekom srozanom, propalom momčiću. Ukratko, onome tko ga ne poznaje, teško bi bilo pogoditi koliko ima godina.

- Eto, baš ima snijega tamo! Da je tako onda bi se novogodišnja turneja četiri skakaonice održavala u Kamerunu, a ne u Alpama. Dogodine umjesto u Garmišu skijat će se u Africi. Velika nagrada Nigerije!- ljutito je zaključio raspravu i otišao sjesti u hlad obližnje lipe.

*                                                      *                                                     *

Probudio sam se iz nekavog polusna, koji je imao više umarajući nego okrepljujući učinak, ugledavši nasuprot sebe staroga Velju kako sjedi i puši cigaretu. Ne znam zašto sam se iznenadio što baš njega vidim naspram sebe jer je to bilo jedino i logično, budući da smo dijelili stražarsko mjesto. Još bunovnom, bez mogućnosti da se umijem i razbistrim um, u mislima su mi ostali lelujati fragmenti sna u kojem su tamnoputi skijaši-skakači skakali na skakaonici okruženoj egzotičnim, tropskim biljkama. Duž te snivane skakaonice rasle su palme, a u gledalištu, na ležaljkama za plažu, umjesto na tribinama, ležale su, odjevene samo u bikinije, crnopute ljepotice.

Kada sam se malo pribrao od tog čudnog snoviđenja, za koje nisam bio posve siguran, je li to bio san koji se desio kao sugestivna posljedica prijašnje  rasprave, ili samo umišljeni plod mašte, primijetio sam da Veljo ne puši pravu cigaretu, već neku od improviziranih, ratnih. U komadić papira, vjerojatno otkinutog od nekih starih novina, smotao je tko zna kakvo lišće, tko zna kakve biljke. Ta improvizirana cigareta sjajila se nekakvim čudnim sjajem koji me je podsjećao na zapaljeni smotak trave. Takva pomisao mi izmami osmijeh na lice.

Scena u kojoj  stari Veljo, u svojim godinama, a morao je imati blizu ili čak možda i više od šesdeset i pet, sa svojim konzervativnim, pa pomalo i skrušenim mentalitetom, baulja uokolo napušen, čineći pri tome raznorazne nepodopštine, bila je nešto nadrealno. Jedva sam se suzdržavao da ne prasnem u neobuzdani smijeh, zamišljajući toga dobrodušnog starca u toj nemogućoj ulozi.

Omamljen, pomalo ugodnim mrtvilom nerazbuđene osobe, nisam se ni trudio ustati. Uostalom, šta bi uopće i mogao raditi u tom trenutku, na tome mjestu. Na bojišnici, u izoliranom kutku svemira, zaboravljenog i od ljudi i od Boga. Samo sam se promeškoljio dajući do znanja Velji da sam budan, u slučaju da ima potrebu razgovarati sa mnom, ili mu je moja budnost potrebna iz nekog drugog razloga, mada mi ni jedan nije bio padao na pamet.
-       
Je li taj Kilimandžaro stvarno u Africi ili ste samo zezali Alena?

Veljino pitanje me je, blago rečeno, iznenadilo. Zapravo pomalo i zaprepastilo. Ničim, prethodno toga dana nije davao do znanja ni da prati našu raspravu, niti da ga ona zanima. A ako ćemo iskreno, da sam o tome uopće razmišljao, rekao bih i da nema blagog pojma o čemu mi zapravo diskutiramo. I da me je, u tom trenutku upitao, na primjer, da li znam koje su boje gaćice engleske kraljice bio bi manje zatečen.

U prvi se trenutak, uopće  nisam mogao ni sjetiti o kojem on to Alenu uopće govori. A onda sam, trenutak-dva kasnije, iz nekog pretinca memorije izvukao podatak da je Nurki zapravo Alen. I da Veljo pripada onom tipu osoba, možda je to i generacijsko određenje, koji osobe nazivaju pravim, osobnim imenima. Nama je Nurki oduvijek bio samo: Nurki. Znan po nadimku koji je dobio skraćivanjem prezimena Nurkić.

Taj nenadani Veljin upit imao je efekt, osim trenutačnog privlačenja moje pažnje, i  da sam se trenutačno razbudio.Brzo se uspravivši u sjedeći položaj gledao sam Velju sa neskrivenom znatiželjom. Nekako intuitivno, kao da mi čita misli, obrazložio je svoje pitanje:

- Znaš, čuo sam ja jednom davno za te Himalaje.- počeo je svoju ispovijest ljudina nasuprot mene.

- Bio ti ja đak.Još je škola bila u našemu selu. Poslije ju ukinuli, odselila se raja, sve otišlo u čaršiju pa nije bilo ni učenika puno.I tako mi jedan dan, a djeca ko djeca, ni brige ni pameti, razljutili učitelja.Ranko se zvao, mislim. Doselio još prije onoga rata, negdje iz Banja-Luke. I dobri naš učo, da smiri nas derišta, počne nam pričati o toj Himalaji.

Malo je nedostajalo da prekinem sirotog starca i kažem mu da nismo zapravo pričali o Himalaji, ali jednostavno sam uživao u pripovijedanju, pa ga nisam htio prekidati.
-       
Kaže nama učo da je ta Himalaja sva pod snijegom. Samo snijeg. Ništa više. Ne vidiš ni drveta, ni živinče, ni čeljadeta. Nigdje insana. Samo snijeg. A ta planina veća od svih naših bosanskih zajedno. Čuj bolan! Planina toliko velika da je puno veća od svih naših kada ih naslažeš jednu na drugu. A mi...a šta ćeš, ko neuka seljančad, objesili labrnje i gledamo učitelja u čudu. Šta mi znamo o nekim tamo svjetskim planinama. Muk potpuni, i uspje nas učo smiriti tom pričom.

Slušao sam njegovu zgodu iz djetinjstva s iskrenom pažnjom, ne prekidajući ga. Čak pomalo i pod dojmom kako je naša glupava za***ancija prizvala u sjećanje lijepu uspomenu iz djetinjstva jednog starca.

Imao sam dojam da priča nije gotova, da slijedi još, pa ga nisam ometao. Zamotao je novu cigaretu, i zaljepivši ju pljuvačkom pripalio.
-       
Meni je ta Himalaja ostala u sjećanju kao nešto predivno.- nastavio je nakon kraće šutnje. – Uvijek sam ju zamišljao kao nešto čarobno. To beskrajno, bijelo prostranstvo. Ništa osim snijega...-

Šutili smo tako neko vrijeme. Ja pod dojmom što je podijelio sa mnom tu dječačku uspomenu, on utonuo u svoje tko zna kakve misli. A onda, kao da se dosjetio da je nešto važno i bitno zaboravio reći, nastavi svoj monolog.
-       
Slušali ti mi jednom na radiju prijenos utakmice. Bio kod nas moj  stric, išao sa ćaćom u kosidbu, vratili se oni, odvrnuli radio, je li, da možemo slušati prijenos. Naši igrali, ne znam više s kime, ima od toga dosta. Signal bio loš, valjda star aparat, sve nešto krči, hrči, zuji, ništa se ne čuje. Uglavnom vrti ćaća skalu tražeći prijenos, uhvati neki signal, je li, neku stanicu. Kada tamo voditelj priča o nekom Kilimandžaru i o snjegovima. Ja se odmah sjetim našeg učitelja, pokoj mu duši, sad je već mrtav, i njegove priče. Pa pomislim kako je taj Kilimandžaro kod te Himalaje. A vi velite, jok nije! Kažete u Africi. E ako niste zafrkavali Alena, znači onda sam ja sve ove godine bio u krivu.

Kako je dim uvlačio dubokim udisajima, žar cigarete mu je malo jače obasjao lice, pa sam mogao primijetiti da su mu oči napunjene suzama. Bio mi je jasniji taj ganutljivi ton glasa, ta melankolična boja, koju sam, u početku, pripisao prizivom u sjećanje jedne davne i lijepe uspomene iz djetinjstva.

Mada je bilo romantično i zanesenjački misliti da su te suze ganuća izazvane mislima o temi koju smo  otvorili iz puke dosade, a kasnije i iz hira, znao sam da su razlozi toga potajnog plača puno dublji i važniji.

Te su suze, vjerojatnije oplakivale kuću, koju je morao napustiti sa tek nešto ponjetih najosnovnijih stvari. Ali i stoku, dvije krave, njegovo blago, koje je morao ostaviti u nemoći i nemogućnosti da ih povede sa sobom. Prepuštajući ih sudbini, i tko zna čijoj volji i dobroti. A ponajviše te su suze bile namijenjene njegovom sinu, o kojem već tjednima ništa nije čuo, i čija je sudbina bila neizvjesna.

Sve je manje vjerovao kurtoaznim, utješnim rečenicama poput: Sve će biti u redu, vratiti će se on živ i zdrav.Vidjet ćeš.

Dovoljno on ima godina pa shvaća da ljudi u svojoj dobronamjernosti olako sasipaju slične utješne riječi, da lakonski govore točno ono što osoba kojoj su namijenjene želi čuti. Pa joj deklamiraju baš one izraze koji će joj ispuniti srce i dati duši barem prividan mir.

Sina još nije pokopao. I neće, sve dok postoji i najmanja, makar i sićušna nada, da je živ. Makar bio i negdje daleko. Bez mogućnosti da mu se javi.

Želeći valjda i sebi olakšati, i dalje sam te oči pune suza pripisivao priči o snjegovima bilo  da se radi o snjegovima Himalaje, Afrike ili o ovima našima, bosanskim. Možda sam se tim neprihvaćanjem, stvarnim razlozima suza, lakše nosio i sa svojim traumama.

A možda sam, i zaista djelimično vjerovao da smo tom dobrom, simpatičnom starcu, uništili jedan san, jedno važno sjećanje iz djetinjstva. Da smo demistificirali jednu bajku, na način da smo delocirajući jednu planinu pod snijegom satrali i trajno uništili nešto lijepo. Toliko sam silno želio vjerovati da je to razlog starčevih suza, a i mojih koje su počele nezaustavljivo nadirati.     

*                                                      *                                                     *

Par dana  nakon naše žustre rasprave sreo sam Nurkija. Zadržali smo se u kratkom razgovoru na brzinu pretresajući sve novosti. A onda, kada se već pozdravio sa mnom, i udaljio par koraka, okrene se i upita: - Jesi li čuo da je umro stari Veljo?-
-       
Molim!?- zaprepastio sam se, u nevjerici. – Što? Kako?- Bilo je jedino suvislo što sam uspio reći.

Nurki je, bespomoćno, slegnuo ramenima kao da se brani što ne zna više o tome.

- Ne znam...kažu samo umro.- S neskrivenim žaljenjem mi saopći.I onda, kao da se toga tek naknadno sjetio doda: - Valjda od starosti, neznam.-

- Ne umiru ljudi od starosti!- Htio sam povikati za njim, u bespomoćnom bijesu. Ljut na svakoga, i  ni na koga posebno, zbog odlaska simpatičnog starca. Uz ne baš mali osjećaj da je istinita zamisao , da je otišao na sami vrh Kilimandžara, ne onoga stvarnoga, afričkog, već onoga njegovog, satkanog tkanjem dječje mašte. Da je na vrhu planine, miran i spokojan, stvorene nečim većim i od života samog. Nećim većim i od Himalaje, i Kilimandžara, i svih bosanskih planina zajedno, kada se naredaju jedna na drugu.  

Nema komentara :

Objavi komentar