nedjelja, 3. veljače 2019.

Tomislav Domović | Svijetleći ruzmarin


Usne u prste uznesem,
vlažni rakovi unatraške hodaju
nanuzak polegnutim tijelom,
tvojom istinom pomirenom s mojom istinom
I, noćas, kad zasuzilo je nebo
Lovrinim svijetlećim ruzmarinom
Ja ti praštam nepoklonjeni dan
Jer znam da nadoknadit ćeš propušteno;
Istinom istresenom u plutajuća ložišta ljubavi

Tvoje usne sve moje usne će ljubiti,
i pitat ćeš se odakle odjednom toliko ljubavnika u jednom okusu
a jedan sasma je dovoljan da promijeni boju tvojih očiju
i pod sisom otvori škure kao suha bura
Pitat ćeš se čime si zaslužila da ti vrisak
privede radost u koljena

Možda zato što dišeš
ili što duboko režeš val
A možda samo zato jer je nebo zasuto suznom prašinom;
Spomenarima ljudskog jecaja
i tvojega zarobljenog plača u zarobljenoj ljubavi

Nema komentara :

Objavi komentar