ponedjeljak, 18. veljače 2019.

Luka Tomić | Neka te ima bilo gdje


Tvoje odsutne ptice oštre kljun
na mekoći moga vrata
Kao da u tvom nebu zgasnula je sva njihova
svjetlost
ako se nehotice smatraš hladnom u hladnoći svojih suza
trebala bi prestati, u mene se uzdaj
Rekao sam pričljivim zvijezdama koliko te volim
to nije mala stvar, imati riječi volim te u očima
kad te prožima brbljavi sjaj tih sitnih stvorenja
Ako si u haljini bijeloj poput priviđenja blijeda
zbaci s usana tu pogrešnu žličicu meda
jer gorka je u grudima

Tvoje ptice su loše volje
kada u zamahu slobode
nisu voljne za let
pusti ih, možda je bolje
da u mom zagrljaju ti upoznaš svijet

Pokrij se dobronamjernim pogledom
što se poput mosta gradi od mog lica prema tvome
neka ruka topline zbaci s tebe tu naviku da su zime bolne
ako ipak odlaziš
nemoj me milo gledati
mogao bih pronaći svoje dijete u tebi
pa nenamjerno svim budućim kišama povući tlo pod nogama
da Noina arka opet zaplovi bespućima
zarđale zemlje
Neka te ima bilo gdje
tu počinje moj mir
jer u mom srcu ima te najviše.

Nema komentara :

Objavi komentar