nedjelja, 24. veljače 2019.

Ljubica Ribić | Nad brijestom je kišilo


''Nad brijestom je kišilo tog dana’’,
a ja nisam razumjela te kiše i dimenziju brijesta.
Nisam razumjela zašto je tuga uvukla prste na trg ptica
i zašto je kolona napaćenih, izgladnjelih, krvavih ruku
morala koračati ka smrti.
I brijest je kišio, i kišile su ulice i zvonar crkve Notre Dame.
Kišilo je danima, noćima, u skrivenim sobama djetinjstva.
Zavijao je stepski vuk i rasule se staklene perle,
šaputala je Fanina i vjetar na obroncima Ivanščice.
Bili smo isti u različitosti igre, u nemiru ruku, u iskričavim obećanjima.
Zauvijek.
‘’Zagrljeni, zagrljeni ...
govorili nismo ništa, ‘’
Barbara je voljela drugog, Mali princ je razumio nektar ruže.
A mi, mi smo tražili načina da zaustavimo vrijeme i ostanemo isti,
neiskvareni, djetinje razigrani.
Zašto baš nad brijestom, moglo je kišiti nad lipom, mogla je neka zagonetna žena
vidjeti pjesnika i razumjeti kiše u njegovim očima.
I danas kiši u ulici Rudolfa Horvata.
Kapi dobuju po parkiranim automobilima. Glazba kiše donosi smiraj.
Soba je poprimila neke druge tajanstvene boje. Djetinjstvo je zavezalo mašnu na prozorsko staklo. Sada prozor izgleda kao veliki šareni poklon umotan u celofan. U njemu su oblaci, ptice, krošnje magnolije, zvijezde. U njemu spavaju djetinjstvo i ja.


Nema komentara :

Objavi komentar