Jan Bolić | Težina stvarnosti, odlomci

Str. 15-16

- Jesmo li vas probudili, detektive? - upitao je jedan prisutni policajac koji je stajao ispred žute trake. Rukom ju je lagano podignuo. ¬

- Ah, što ću! To mi je posao, kao i tebi - promrmljao je John sagnuvši se kako bi mogao proći ispod trake. Nije se uopće činilo da je noć koliko je bilo ljudi i svjetala u ulici, svi su obavljali svoj dio posla. Navukao je rukavice i prišao bliže tijelu. 

- Tko je ubijeni? - upitao je policajca koji se nalazio blizu tijela.

- Mark Robinson, liječnik… kirurg. Imao je četrdeset i pet godina i živio je u ovoj kući - zbunjeno je rekao pokazavši rukom prema kući. John se okrenuo da pogleda gdje je ta kuća, no kad se okrenuo vidio je forenzičara Raya Ballarda, dugogodišnjeg kolegu, i naravno prijatelja,  koji mu je izmamio osmijeh na lice, a koji je taman na sebe navlačio bijeli kombinezon.

- A kuća? Ima li u njoj nešto? - pitao je John.

- Kuću smo označili. Nije provaljeno. Čekamo daljnju istragu, pa ćemo onda ulaziti - odgovorio je policajac. Kad se Ray odjenuo, prišao je.

- Ej, John! Kako je? Što imamo tu? Probudili su me, uvijek ja moram izaći na očevid noću - mrzovoljno je govorio.

- A kad si najbolji! - osmjehnuo se John. Ray ga je pogledao, kao da nikada nije čuo veću glupost.

         

- Pogledaj! Sve ćete mi dokaze uništiti - njurgao je - gdje si ti bio, kad si tako poletan… k'o pčelica? 

        
- Nešto sam radio na laptopu, taman sam se spremao u krevet i zazvonio je telefon - slegnuo je ramenima John. Čangrizavi Ray otišao je okupiti ekipu forenzičara. John je upalio svjetiljku, čučnuo i uperio svjetlo u mrtvog liječnika.

- Što se tebi dogodilo? - promrmljao je u bradu.

Prelazio je svjetlom od glave prema trbuhu i nogama. Tijelo je još bilo toplo, na zapešću je primijetio modrice, vjerojatno od užeta zavezanog oko ruku i škare zabodene u trbuh koje su bile prekrivene krvlju. Det. John pozvao je ekipu forenzike s Rayem koja je spremno čekala u bijelim kombinezonima njegovo dopuštenje. Izgledali su kao svemirci koji su se upravo spustili na Zemlju, no nisu bili nikakvi svemirci. Bili su samo odjeveni za ono što su radili. Često su bili tako odjeveni.

Str. 184

Eric je ustao i krenuo na Johna, dva puta ga je udario u glavu i raskrvario mu obrvu, no John se uspio nekako podići i uzvratiti udarce. Izmjenjivali su udarce dok u jednom trenutku Eric nije srušio Johna na staklene police i potom na pod. Rasprsnutog stakla bilo je posvuda. Pokušao mu je izvući pištolj iz futrole i uspio je, ali ga je John uhvatio za ruku, pokušao mu izbiti pištolj i slomiti ruku.

Kada su vidjeli što se događa, bolničko osoblje pozvalo je osiguranje. Davis je stigao i odmah je primijetio da se nešto čudno događa. Eric i John su se još natezali i tukli, bili su jedan uz drugoga, mada je Eric imao sve manje snage, što je bilo dobro jer ga je John lakše uspio svladati. Eric je krenuo prema izlazu, ali ga je John zaustavio i povukao prema sebi. Oprezno mu je želio uhvatiti ruke, kako bi mu stavio lisice. Međutim, nije se baš tako lako prepustio. Bili su jedan uz drugoga, John mu je držao ruku u kojoj je imao njegov pištolj te mu ga pokušao izbiti. Odjednom se začuo pucanj, pištolj je opalio. Zvuk pucnja odzvanjao je glasno u bolničkoj sobi, Linda je napravila grimasu zbog prejakog praska. I jedan i drugi su se prestali tući, a ona je prestrašeno gledala u kojeg je opalio pištolj.

Davis je brzo dotrčao do sobe s pištoljem u ruci, izvadivši ga odmah kad je začuo prasak. Uperio ga je u obojicu. Krv koja je potekla na pod bila je Ericova, srušio se prvo na koljena i zatim na tlo. Metak ga je pogodio u blizini srca, tako da mu više nije bilo spasa.

Str. 247-248

Prostorija u kojoj se nalazio bila je u mraku, ali kroz drvene grede još su dopirale svježe zrake danjeg svjetla. Gdje se to nalazio? Kakva je ovo prostorija? Nije znao ni koliko je sati, ni koliko je već tu. Sjedio je na drvenoj stolici, gležnjevi su mu bili zavezani za noge stolice užetom, zapešća su mu bila toliko jako zavezana da su mu se napravile rane. Kad se probudio, nije se ničega sjećao. Što se dogodilo? Imao je bezbroj pitanja, a nije ništa mogao dokučiti. Kapci su mu bili teški, jedva ih je držao otvorene, kao da je bio omamljen nekakvom drogom, sedativima ili nečim sličnim. Glava ga je boljela, osjećao je kako mu pulsira i imao je razderano oko kao od nekakva udarca. Curila mu je krv iz rane i peklo ga je. Nije se mogao pomicati, a usta su mu bila zalijepljena samoljepljivom trakom. Jedva je mogao disati od te trake na ustima.

Pokušao je nešto vidjeti tako da se osvrnuo oko sebe, no ništa nije vidio, samo je osjećao miris vlage i miris starog drveta. Unutra je bilo jako puno prašine koja mu je ulazila u nos. Kao da je bio u nekoj staroj, raspadnutoj kući. Bilo je dasaka na podu i bilo je toliko mirno i tiho kao da je lebdio u svemiru, ništa se drugo nije čulo osim njegova ubrzanog disanja. Bojao se, nikada se nije tako bojao u životu i nije si znao pomoći.

Ako ne izađe odavde za dva dana, umrijet će. Umrijet će u ovoj smrdljivoj rupetini, bez vode i hrane. Zar će mu ovo biti zadnje što će vidjeti u životu? Ne! Srce mu je lupalo kao da mu je u grlu, ruke su mu trnule, strah je zavladao njegovim tijelom. Morao se nekako sabrati i smiriti, ali nije mogao. Probao je pomaknuti ruke, no kod svakog pomaka zaboljele bi ga zbog rana na zapešću. Noge je mogao malo pomaknuti u koljenima, ali nedovoljno.

Odjednom je čuo zvuk automobila. Činilo se kao da je netko dolazio. Automobilske gume vozile su po šumskom tlu jer se čulo njihovo šuškanje po utabanom šljunku. Pretpostavio je da se nalazi negdje gdje nije bilo ljudi, izvan grada, možda u nekakvoj šumi. Pokušao je vikati upomoć, nekoliko puta, ali nije mogao jer su mu usta bila zalijepljena, samo je beskorisno trošio snagu.

Jan Bolić: Težina stvarnosti, Beletra 2018.