četvrtak, 14. veljače 2019.

Duško Babić | Novi kontinent


Nagurat ću u ovu pjesmu toliko ljubavi da će ti biti neugodno
opsjednut sam tvojim licem priznajem i nije me briga
kako će o meni suditi anđeli pod bijelim čipkanim maskama
ti si fantazija i bol koja mi čupa kosti raste kao ljeto
kao vode morske kad ih plima odnekud s mjesečinom donese
zamišljam te na nekom novom kontinentu da si kraljica
a ja tvoj jedini podanik sluga koji ti ljubi pete i ramena
donosi mirišljave trave i soli za obredno kupanje u jezeru
zagrijanom vrelinom moje zaljubljene krvi dok zaranjaš tamo
a nisi bila (ne, nisi, ljubavi moja) nikad tako voljena
pa se ćutiš čista i poželjna gledaš me tim očima za koje
je bilo potrebno tisuću godina snivanja i snova da se otvore
u žaru takvom da noću pale lomače za grijeh sviju koji nas
zadužiše istinom baš ovakvom koju nosim u grudima
da volim te do smrti i dalje
jedina moja srećo
tek sam te počeo voljeti.

Nema komentara :

Objavi komentar