četvrtak, 14. veljače 2019.

Tomislav Domović | Pjesničko more



Razuzdale su se pjesme, otrgnule s lanca
Bauljaju svijetom kao od pastira odvojeno stado
Svaka od njih ponijela je ljuskicu mozga, mramorne ploče uglačana tijela
Idu tako, u svijet odlutali pokućarci
Na nogama stvorenima za posrtaj
Sa srcem izdubljenim u promašajima
Na laktovima zašiljenim oštricom obzora
Idu, odvojene od utrobe i leševa
Prospu se u snijeg, snijeg pocrveni
Zapletu se hrastove, hrastovi odu u nebo
Došuljaju se ženama, žene umiru od smijeha ili pocrvene kao snijeg
Padnu u vino, vino se razblaži ili pretvori se u konjak
Otišle su pjesme na put, bez pozdrava, bez zadnjeg miga okom,
tako ni svrgnute ljubavi ne odlaze
Žive negdje daleko, u srcu nepoznatom,
u rijetkim ustima, u močvarama i pustinjama,
u pregaženim sutonima i napokon
Iznad divljeg mora pjesničkog,
između tjesnaca i čamaca u kojima plove male pjesme „velikih“ pjesnika
i velika zrcala „malih“ tkača od kojih sunce se odbija
tisuće sunaca u jednoj tami

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.