srijeda, 27. veljače 2019.

Darko Dautović | Umjetnost tišine


Iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, sve više minuta unosim u uspomene. Bit će da me sustiže vrijeme. Ili me sažimlje samoizolacija kojoj sam se prepustio. Volim misliti kako je to samo faza, neko tupo razdoblje pospremanja mentalnih polica, otkrivanja zaboravljene prašine ispod emocionalnih tepiha, brisanje zamagljenih prozora na onome što i tko bih, valjda, trebao biti. A i okljaštrena svakodnevica se bez mog utjecaja uporno i svesrdno trudi da me razotkrije u zrcalu u koje se, zasigurno, sâm nikada ne bih usudio zaviriti, pa me u mojim lutanjima gradom dovede do ljudi koje nisam susretao godinama, koje pamtim samo kao fotografije, kao nepovezane fragmente rečenica, kao statiste u zaboravljenim događanjima.

Ponekad se čini da ih preslaguje po šahovskoj ploči grada tek toliko da bi me izazivala, da bi me pozvala da povjerujem kako ovdje nisam samo u prolazu, kako je svaka moja izgovorena riječ možda ipak nešto više od mehaničke formulacije biokemijskoga procesa, više od sinaptičkoga bljeska i više od ičega čemu bih se mogao nadati da ću ikada moći domisliti. I koliko god se trudim svoju sumnju u takvu stvarnost pakirati u sarkazme, bojati ih svijetlim tonovima i podgrijavati duhovitim dosjetkama, s vremena na vrijeme me dovede do stanja katatoničke ekstaze - trenutka kada se stvarnost rasprši poput maslačka i kada se svaka misao, riječ ili pokret čine neminovnim narušavanjem savršenosti trenutka. U pravilu, kada sretnem - Nju.

Ne znam je li to bila veza, brak, prijateljstvo... Činilo se kao logičan produžetak prastarog poznanstva dvaju bića koja su se voljela jedino kako su znala - svojim tijelima, svojim projekcijama, svojim očekivanjima, svojim snovima o nikad dovoljno jasno dosanjanome ‘nečemu’ što će zbilju pretvoriti u bajku, svojim razočaranjima, svojim hrabrenjima, svojim sukobima oko beznačajnih sitnica. Bilo je potrebno pred sebe postaviti najnemogućije od nemogućih zadaća, živjeti i umirati zajedno, rastajati se i vraćati i rastajati i vraćati da bi se rastalo i, k tomu, još živjeti stoljeće tišine u kojoj su nam drugi ljudi postajali dragi i strani, kako bismo sjeli jedno nasuprot drugome, zagledali se u oči i shvatili sve svoje stranputice, sve svoje strahove, sve svoje ostvarene snove koji nas nisu učinili ni sretnijima niti boljima. Dapače.

U mojim snovima, čak i kada bih ih usnio uz nečije drago tijelo, nikada nismo bili razdvojeni. Budio bih se preplavljen krivicom kao da sam uhvaćen u preljubu, kao da sam prekršio zavjet potpisan krvlju. U mojoj javi, pokušao sam tražiti blizinu nekoga tko bi bio natruha njezine siluete i, jasno, nedovoljno brzo prepoznavao uzaludnost samonametnutoga zadatka. Biti sâm - činilo se logičnim, etički neupitnim i dosljednim. Do samouništenja.

Njezine oči su bile rijeka moga života. I prestale su stariti onoga dana kada smo se upoznali. Bile su jasna interpunkcija svake njezine izgovorene misli i u onim trenucima kada to nije željela. Izučiti hermeneutiku njezinih očiju bilo je moje životno poslanje i nikad završen magnum opus adepta kojem ističe vrijeme. Ali, i tako slabašno znanje, primjećivalo bi gotovo nevidljive, sitne titraje, širenje i sužavanje njezinih zjenica, različitu brzinu njezina treptaja i - jednostavno znalo da zna kako znam da zna da znam bît njezinog trenutka bez kojeg nije postojao niti moj. Dani su bili sekunde u kojima smo oboljevali kada nismo bili jedno drugome u vidnome polju. Noći smo provodili isprepleteni u suludosti snova o stapanju, o čudu koje će naše atomske jezgre raznijeti u ekstazi do neprepoznatljivosti i potom nas pretopiti u jedno biće - jednom i zauvijek.

Želim vjerovati da nas je to udaljilo, a ne ponor koji uvijek prelako nastaje razotkrivanjem trivijalnih skritosti u mladalački nevješto izgovorenim neistinama maskiranima u okolnosti koje su uvijek protiv i iznad i jače od nje, mene, nas.

Tada još nismo znali umjetnost sjedenja u tišini, blagoslov zadubljenosti u sebe, zahvalnost na odlasku koji nas uvijek vraća domu, smirenu glazbu okretanja ključa u bravi, šum okrenute stranice knjige i zvuk naočala spuštenih na stol...

Susreti su nam iznimno rijetki i nikada ne potraju onoliko koliko bismo željeli. Jedno od nas uvijek mora nekamo. Uvijek u trenutku kada se tišina oglasi poput ruku nježno položenih na ramena, kada nam se oči zasite interpretacija svakodnevice i postanu zrcala, kada se prostor i vrijeme zakrive u dva milimetra udaljenosti malih prstiju naših šaka, kada nam udah postane duži od izdaha, kada se izgovori potreba novog susreta, jednom, u nekom nelinearnom vremenu.

Najvjerojatnije - u vječnosti.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.