Vlado Jović | Eho

Dozivajući te izgovaram riječi
Više opcesne nego ljubavne.
Grad nezainteresiran,
U kotlini noći,
Reda svoje ulične svetiljke,
Nekako sjetno.
Kao putokaz slijepom,
Zabludjelom, grešnom.
I evo još koji tren
I polako će da utihne,
Kao more u smiraj dana.
Zimska je noć i vani je tek po netko.
Vidim gdje-kojega šarlatana,
Ili zaljubljenog gdje cupka u mjestu,
Čekajući da se na prozoru
Ukase svijetlo kao znak.
I mrzim te i volim.
Sav sam proturječan.
Ne želim te i trebam,
Zlatim te i vrijeđam.
I sve mi ovo sliči kao da će kišiti.
Zimska je noć
I nebi bilo čudno
da se pljusak obruši na grad,
koji mi uzvraća šutnjiom.
A dovoljan bi bio
Samo jedan glas,
 pa makar bio i eho.