utorak, 15. siječnja 2019.

Tomislav Domović | Biti ja


Biti ja
Nije nimalo lako
Svatko ima svoj križ, ja ih imam nekoliko
Malo plutaju u krvi, fregata za obećani san
Malo potonu, preslike zvijezda u crvenom moru
a onda izrone kao desetci spomenika iznad Rio de Jainera
Uzmem ih, ono što je poklonjeno nosi se ma koliko teško bilo:
Nebeske krijeste, nebeski rovovi

Biti ja
Nije najgora stvar na svijetu
Ima i skitača što prolaze ne okupavši se u vlastitim suzama,
ne postajući trava u suzi drugoga
Ima u meni neoplakanog jasena i presječenih godova u ljubavnim hrastovima
I sablasti svakodnevne iz mulja kao postrojena galama naviru:
petokrake, zarikali topovi, kokarde, neki drugi križevi

Biti ja
Ne bih poželio neprijatelju, prijatelju možda
Da sazna kako otrove izbaciti iz krvi
Da spozna vječna proljeća, uzdignute molitvenike i smrvljene žrtvenike
Da vidi svoje odraze u staklenoj kugli i moje odraze u srušenim čunjevima
Da u kružećoj peraji ljubavi uspava one koji pjesmu razbacali su kao domine

Biti ja
Nije loš kroj za čovjeka
Nije beprijekoran, nema tu salivenosti
Grešaka koliko voliš:
Izobilje izlizanih zvijezda, potisnutih grcaja, neuzvraćenog mira
Ali i takav, pohabanost krajnju do nemila odgađam
Kad u njen dodir utrljam žemičke, nedopečene kvasce svojih dodira
Kad joj u usnicu privedem bjegunce, poljupce namijenjene životu
Kad u njenim očima zastane moja krv, a svi moji križevi postanu jedan križ
Jedna neokrhnutost
Jedna ljubav

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.