Gabrijel Barišić | Najvrlije koje poznajem

Moj život je dio kopna
zastrt prašinom i benzinom
A ti si najvjerojatnije
Svjetionik
I ja sam nosio fenjer
kao Pustinjak
razgrćući klasje
ne bih li našao
jaje obavijeno zmijom
Ali postao sam umoran
stoljećima slika svijeta
Moje noge klecaju
Sjeo sam na oboreno stablo,
a ti sjediš na kamenu
Način mojih nastojanja je
Za jedno tvoje lice glupost
Za drugo smiješan
Ti se trudiš vlastitim naporom
Jednim licem postići oslobođenje
Drugim normalnu obitelj
Jedan vjetar puše na kopnu
Drugi borovima donosi posolicu