Kolumne

petak, 18. siječnja 2019.

Darko Dautović | Mon cœur souvre a ta voix - odlomak iz romana 16 ljubavnik (I. dio)


...
Zaključao sam vrata i s grčem u utrobi krenuo prema sobi. Tri koraka do sobe. Do sebe. Mila je iz kofera vadila toaletnu torbicu i provjeravala joj sadržaj.
- Izgleda da sam zaboravila pastu za zube. Uzet ću ti malo dok ne kupim. Ok?
- Naravno.
Stajala je u zelenkastom protusvjetlu s ulice, ni dva metra udaljena, dodirujući me mekim obrisom sjene. Pogledala me i laganim pokretom slegnula ramenima. raširila ruke u predanju trenutku.
- Evo nas na Ohridu. - osmjehnula se.
- Evo nas. - uzvratio sam ne znajući što učiniti sljedeće.
Ona je znala. Čitala me.

Prilazila mi je sporo, puštajući mi da joj gledam kretanje bokova i lagano zanošenje ramena. Razvlačila je sekunde gledajući me u oči, s osmijehom nalik podsmijehu nadmoći, ostavljala mi prostor za stotine scenarija u kojima je sljedeći prizor nepredvidiv i neizbježan.

Stala je tek koji centimetar od mene. Mirno dišući. Stavila dlan na moju bradu, nježnim ga pokretom premjestila na vrat i povukla me u zagrljaj. Počeo sam disati. Osjećati toplinu njezinih leđa, čvrstinu grudi, meki otpor trbuha, dah na vratu, miris jasmina njezine kose.
- Trebala bih se otuširati. - šapnula je.
- Nema problema. - odvajao sam se od nje. - Ja ću poslije tebe.
Nešto nalik čuđenju joj je preletjelo licem dok je uzimala toaletni pribor. U prolazu me pomilovala preko prsa i nestala prema kupaonici.

Nekoliko zrnaca prašine odlebdjelo je na zraci sunca. Rikošetiralo od stola s dvije stolice do žućkaste plastike kuhinjskog namještaja. Sletjelo na električno kuhalo. Zasjalo u odbljesku s mliječi plafonijere i tankom zrakom stvorilo jato blistavih točaka na bijelom namreškanom gipsu zidova u filteru blijedo zelene lanene zavjese preko svijetlog markizeta s prozora. Pepeljasta fotelja uz prozor u difuznom odrazu na svijetlom reljefu sivila keramike poda. Smeđi vuneni pokrivači na dva namještena kreveta.

Dva kreveta.

Zašumjelo je kroz tanak zid. Zatvorio sam oči i postao voda što se slijeva njezinim tijelom. Stajao sam i zavidio kapima. Umjesto da sam se svukao i naprosto ušao, banuo u kupaonicu, iznenadio je poljupcem pod mlazom, divljim prodorom, stiskom tijela u zamagljeno staklo, u hladnoću keramike, gladan njene strasti. Da sam onaj koji nisam.

Upalio sam cigaretu i zurio u beton parkirališta.

Tiho, poput zvučne halucinacije, njen glas. Pa čujnije, stvarnije. Mon cœur s’ouvre à ta voix. Saint-Saëns. Samson i Dalila.

Tijelom mi je prostrujao nepoznat osjet. Kao da je svaka stanica moga tkiva vibrirala u rezonanci s njenim glasom, dodavala boje i punoću tisuća milijarda svojih vlastitih tihih alikvota. Osjetio sam slabost u nogama. Zakratko se činilo da ću izgubiti ravnotežu.
Zateturao sam i šuljajući se u polusvijesti, pazeći da ni odjećom ne proizvedem zvuk, slijedio njen mezzosopran prema predsoblju, prema kupaonici.
Krenuo sam rukom prema ručici na vratima i predomislio se milimetar pred ulaskom. Njen me glas pobijedio. Njezina me glazba pokorila.
Naslonio sam se na dovratnik, zatvorio oči i pustio joj da me vodi kamo god poželi.

Nastavlja se...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.