Darko Balaš | Ratnik s dušom 21

Tama je legla na svijet poput neprobojnog plašta osude za sve one koji traže put, duboko skriven u nekim tamnicama sudbine koje su ukrale svjetlost. Nema mirisa, nema zvukova i nema nade. Put se čini potpuno neprolaznim, a naslućuješ kako je iza njega močvara koja će svojom prevrtljivošću testirati sve ono što jesi Ratniče! Nema ruke prijatelja, niti pomoći drugog ratnika koji bi isukao svoj mač od svjetlosti i sasjekao tamu u korjenu. Iako proljetni, vjetar je još uvijek obučen u jezu koja grize tvoje lice i poput lopova pokušava se uvući u svaku poru tvog tijela. Što dalje? Oslušni, zastani, koncentriraj se.

Nikada mrak ne može biti tako crn kako se isprva čini, nikada pustinja ne može zaustaviti život jer i iz samog kamena nikne predivni cvijet; prkoseći jari, logici, sudbini. Život uvijek pronađe put. Život uvijek kreće dalje jer je njegova svrha samo to putovanje. I nikada se ne zaustavlja, osim ako to ne odaberemo sami. I zar je važno kamo ide? Važno je kako svaki put ima svoju svrhu, svako biće svoj razlog postojanja i svaki Ratnik svoj cilj iako ga katkada ne može vidjeti. Svjetlo! Zastani, sjedni i razmisli. Zato mrak i postoji, on nije neprijatelj, on je samo postaja na tvom putu. Jer što je mrak, na kraju krajeva? Samo trenutni nedostatak svjetla. To ne znači kako svjetlo ne postoji. Vrlo dobro znaš kako je ono u samome tebi, u svakom biću koje je ispunjeno toplinom, u svakom mraku koji donosi mir. Ne strah! Strah je samo nepravilna konstrukcija tvog uma kada se suoči s nečim nesigurnim, skrivenim, čudnim, drukčijim. No život je misterija, istraživanje i putovanje. Što bi ti bio bez misterije, što bi učinio kada bi sve znao i sve razumio? Prestao bi putovati! Tvoja misija: donijeti svjetlo, prestala bi postojati. Jer više ne bi imala svrhu. Teška je to misija, da, rijetki je odabiru, no, ti si to učinio još kada si prvi put podigao mač od ljubavi i zakleo se kako ćeš donijeti dobro. I zato pokušaj razumjeti mrak, jer on ti nije neprijatelj, samo izazov, samo postaja na putu. Samo iluzija! I ne zaboravi: Nikada nisi sam! Čak i kada se izgubiš u tami. Poslušaj ju bolje, smiri se, pogledaj unutra ako spolja ništa ne dopire. Pronađi tu svjetlost u sebi, nasmij se i rasprši mrak svojim vlastitim mislima. Ti to možeš! Oslušni, oslušni, oslušni...Nikada nisi sam.

I doista, negdje kao iz nepregledne daljine, a u stvari samo nekoliko koraka daleko, iznenada se začuo tihi, jedva čujni, a kako se koncentriraš, sve glasniji, veseli zvuk potočića koji žubori negdje među stijenjem, skriven u tami. Do maloprije ga nije bilo! Zašto? Jer do maloprije nije bilo ni tebe, samo strah. Ustani i kreni ka potoku, on je vodilja, on nosi život i put jer sigurno zna kamo ide, sigurno traži široku rijeku kako bi pošao u njen zagrljaj i ispunuo svoju svrhu. Isto kao i ti ratniče, isto kao i sve što je stvoreno kako bi putovalo. Nekada na svjetlu, nekada u tami. Jer prava je istina i kako svjetlost i tma ne postoje. Samo vječni ples između ljubavi i straha, samo vječna dvojba između nesigurnosti i vjere. No, ti znaš svoj put. On teče potokom, on teče izvorom života i on teče vjerom. Vjerom kako dobro na kraju uvijek pobjeđuje...