utorak, 15. siječnja 2019.

Božica Jelušić | Sjećanja u modrom


Fotografije: Ivan Nivan, Dravski most, Zimska skela
Modra sjećanja na Dravu, na djetinjstvo, na odlaske pješice i biciklom, uz švrljanja po sprudovima, traženje kamenčića, igre na pijesku. Rijetka kupanja, u strahu od brze rijeke. Prastare šume okolo, orao štekavac, jastreb, vjetruša, rječni galebovi i njihove zračne majstorije. Grušanje oblaka i vrbe koje im domahuju tankim prstima. Krik fazana iz riđe i zlataste guštare, srebrna traka ribljeg trbuha, kad se baci iz vode kao odapeta sulica.Grgljanje i mumljanje potopljenih vodenih orgulja. Zaostrnuta stabla u rječnoj matici, iščupana s korijenjem, po kojima sviraju svi vjetrovi u godišnjim dobima.

Okus dravske ribe pečene na vrbovom prutu. Divlje loze i domaći "tudumi", karmini koji razgaraju krv. Kurika, šipak, pasje grožđe, jerebika. Djeca iz Jelkuša, koja znaju riječi o kojima nemam pojma.Umrljaju prste sokom crnoga velebilja i brišu o moju haljinu. Cmizdrim, smiju mi se. Kažem da više nikada neću doći, a idem ponovo.Nitko ne može odoljeti magničnoj moći rijeke, atavizmu, misteriji. Košare darova koje nosimo nekoj vrlo dalekoj rodbini u to zabačeno selo, njihova baka Sofija koja ima gušu. "Oni nemaju dobru pitku vodu" veli moja baka. Čudim se, kako je to moguće, pa voda je svuda okolo, toliko je ima da mi se čini neprohodnom, kao granica nekih svjetova.

Dravu prelazimo preko visećega mosta, koji škripucka i njiše se. Nikada nisam osjetila strah, ni od visine, ni od njihanja, ne razumijem što je to. Ja se bojim drugih stvari, na čvrstom tlu, ali ničega što s Dravom ima veze.Skela, ona stara i nova, naša je jedina veza s Križnicom, a to je pak "zadnja crta divljine" koju moja duša poznaje. Obrana i posljednji dani. Bršljani ludoviti, čudoviti, nebohvatni. Panjevi za postelju šumskoga diva. Guske i patke, konjska balega na cesti, kornjače u mulju, poput prevrnuta ciganskog kotlića. Ofanzivni narod gljiva, lišajevi u bojama carskih baršuna. Zavidim čaplji-dangubi, na imenu i položaju: cijeloga dana, na jednoj nozi, polužmireći, čeka veličanstveni zalazak sunca u moru rakite i šaša.

Kad dođem do Drave, uvijek imam devet godina. Ništa posebno ne znam i ništa mi ne nedostaje, a izazova je dovoljno za moj rastitran duh i okrugle, ptičje oči. Napunit ću ih slikama za dva života. Kad dođe moja ura, zamolit ću da mi pepeo rasipaju po dravskoj vodi. Smirit ću se u beskonačnom, u toj posljednjoj modrini, koju ni jedan cvijanometar ne može više izmjeriti. Vratit ću oči nebu, a srce Dravi zavještam i ostavljam.

15. siječnja 2019.
Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar