Kao i svaki put, duboko sam udahnula taj miris. Miris koji me godinama smirivao. Miris koji mi je pružao utjehu kad sam bila tužna. Miris koji mi je bistrio misli dok mi je u glavi carovao košmar. Već sam mogla razabrati tu mješavinu. Limun, trava, suho drvo što se nalazilo svuda oko mene. Utjehu mi je pružao čak i miris ustajalosti. Zadnji put sam ga udahnula. Sutra ga više neće biti.
Tiho sam pozdravila i dobila odgovor. Jednako tih, jednako miran kao uvijek. Upijala sam taj pozdrav i grčevito se trudila urezati ga u sjećanje. Kao da će ga neka čarolija sutra izbrisati. Toliko godina sam dolazila i razgovarala s njom, a nitko nikad nije shvatio zašto dolazim. Nikom se nisam ni trudila objasniti. Jednostavno ih se ni ne tiče.
– Kako si, Maco? – gledala sam oko sebe dok sam pitala. Stare grede na stropu su pocrnjele od dima iz kamina koji je loše vukao. Boja na zidovima je varirala od žute do tamno smeđe, a izvorna boja se nije mogla naslutiti. Linoleum je bio zelen s uzorkom rombova, iskidan uza zidove.
– Tako sam kako sam – odgovorila je.
Da netko prvi put razgovara s njom rekao bi da je rezignirana i pomirena sa sudbinom.
Meni je zvučala kao uvijek; znala sam da je rezigniranost zadnje što osjeća.
– Nema smisla žaliti se. Proživjela sam više nego mnogi koji su se naputovali svijetom. Vidjela sam i doživjela toliko, koliko svi ti vrli svjetski putnici neće doživjeti da žive još dva života. Sjećaš li se kad si bila u srednjoj školi? Došla si i čitala mi knjige. Jedan citat mi se uvukao u glavu i baš danas razmišljam o njemu. Glasio je: Smrt je samo još jedna pustolovina – tu se već izgubila u nekom sjećanju.
Točno sam znala o čemu govori. Kao srednjoškolka sam počela čitati Tolkiena i nosila sam ga k njoj, čitala joj na glas. Pročitala sam joj cijelu trilogiju, a ona je samo šutjela i slušala. Plakala sam joj nebrojeno puta, posebno kad sam prekinula s prvom ljubavi. Uvijek je našla riječi utjehe, makar ponekad i nisu zvučale baš tako. Znala je ona mene verbalno izribati, posebno kad bih napravila kakvu nepodopštinu. Nije to pretjerano odobravala. Svejedno me voljela. Znala sam to. Ostali su je se bojali, ali ja nisam. Od dana kad smo se doselili, dolazila sam k njoj. Spriječiti me mogla samo bolest. Danas sam je vidjela posljednji put.
– Zašto te zovu Maca? – upitala sam. Nikad ju nisam to pitala. Ona mi se sama tako predstavila.
– To mi je nadimak od starine. Kad izađeš, pogledaj desno na zid kraj vrata i vidjet ćeš.
– Teško mi je oprostiti se s tobom… – izrekla sam tiho. Tako tiho, da nisam bila sigurna je li me uopće čula.
Nije mi odgovorila i polako sam se okrenula, uhvativši pogledom još jednom svaki detalj koji sam u polumraku prostorije mogla vidjeti. Krenula sam prema vratima
– I meni s tobom – konačno je prozborila: – Nitko nikada sa mnom nije razgovarao kao ti. Uglavnom sam slušala žalopojke onih koji su ostajali sami sa mnom. I da sam im odgovorila, nestala bi još prije.
Ovako, kada me bolest nagrizla i vrijeme pregazilo, mogu mirno reći da mi nije žao. Žao mi je zbog tebe, ali ti nemoj nikada žaliti mene. Bila si mi dobra prijateljica i dobar sugovornik pod stare dane. A sad… Idi van i shvati zašto me zovu tako kako me zovu, zašto sam „Maca”.
Nisam mogla spriječiti suzu koja mi je kliznula niz obraz.
Pala je na prašnjavi pod i netragom nestala.
Nije ostao čak ni krug u prašini.
– Ovo ću uzeti – rekla je Maca: – i čuvati kao one stvari što nam poklanjaju dragi nam ljudi. Idi sada, Tara. I ne zaboravi, možda se jednom opet sretnemo jer, izgubit ću samo tijelo koje sam za života koristila. Ako me uistinu potražiš, možda me i pronađeš.
Izašla sam kroz vrata i pogledala desno kako mi je rekla.
Ispod bršljana, koji je u velikoj većini prekrio tijelo moje drage Mace, vidjela sam pločicu s imenom ulice i brojem na kojem je pisalo Macaklinov put 13, ali vidljivo je bilo samo Maca.
Nasmiješila sam se i skinula pločicu.
Još jedna od gluposti, kako bi rekla moja mama, iz te kuće. Meni je to pak bila osobna iskaznica kuće koja mi je cijelo djetinjstvo bila najbolja prijateljica i koja mi se je predstavila kao Maca.
Moja vjerna ukleta kuća, moja prijateljica Maca.
Zasad te pozdravljam, ali sresti ćemo se mi opet.... Nisam ni trenutka u to posumnjala.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.