Bio je običan dan, sredina tjedna, pa sam kao i obično krenuo u jutarnju šetnju. Bio sam nadomak centru kada se pored mene zaustavio sivi kombi. Otvorila su se klizna vrata i iz vozila su iskočila dva maskirana muškarca. Imali su šešire na glavama i marame navučene preko nosova. Snažno su me uhvatili svaki pod jednu ruku i ubacili u kombi.
„Gospodo, ovo je greška!“ zavapio sam kada je kombi krenuo.
Nisu se obazirali na moje riječi pa sam nastavio:
„Ja sam samo siromašni pisac. Napisao sam knjigu koja se prodala u dvanaest primjeraka. Podatak možete provjeriti u Guinnessovoj knjizi rekorda.“
Nakon kratke vožnje, kombi se zaustavio. Izgurali su me van pa me unijeli u dnevni boravak ogromne kuće. Tamo me, sjedeći u fotelji, čekao stariji gospodin izbrijane glave.
Iza njega bila su otvorena balkonska vrata kroz koja sam ugledao bazen s predivnom prozirno-plavom vodom.
„Ubacili ste modru galicu u bazen?“ upitao sam domaćina.
„Zovu me Kapetan“, predstavio se pa nastavio, „taj nadimak sam zaslužio u Legiji stranaca. Želim da napišete knjigu o mome životu.“
Promatrao sam slike na zidovima i djevojke oko bazena. On je pričao o svojim slobodnim danima koje je provodio u glavnome gradu i o svojoj izuzetno važnoj ulozi u suzbijanju kriminala koji je tada naprosto bujao.
„U Parizu je u ono vrijeme djelovao tucet bandi, a možda čak i njih deset“, započeo je Kapetan svoju priču.
„Ispravno bi bilo reći da je bilo deset, a možda čak…“ pokušao sam objasniti, ali me prekinuo.
„Još samo riječ i završit ćete u bazenu s ribama.“
Pogledao sam kroz vrata i prekorio se:
„Zaboravio sam ponijeti peraje.“
Gazda je kimnuo glavom, a gorile su istoga trena reagirale. Trebalo im je nekoliko trenutaka da mi skinu odjeću, a zatim su mi navukli kupaće gaće pa me iznijeli van i bacili prema bazenu. U letu sam uživao jer mi se pružao savršen pogled na ljepotice u vodi. Na pola puta čuo sam glas iza sebe:
„Ima ih tucet.“
„Možda čak i deset“, pomislio sam i sletio.
Trenutak prije ulijetanja u bazen savinuo sam noge u koljenu i obujmio ih rukama. Udarac u vodu izazvao je pravi vodoskok pa su ljepotice koje su se sunčale pored bazena zavriskale kad im je vruća tijela poprskala hladna voda. Već trenutak ili dva kasnije smijale su se na sav glas i poskakale u bazen.
„Zabava može početi“, pomislio sam točno u trenutku kada je ta ista zabava završila.
Gorile su me dohvatile za ruke i izvukle van. Obrisali su me velikim ručnikom koji su pokupili s jedne od brojnih ležaljki pa mi skinuli kupaće gaće i obukli moju odjeću.
„Ovo je bilo upozorenje“, oštro mi se obratio Kapetan.
„O čemu želite da pišem u knjizi?“ upitao sam prestrašeno.
„Sve što vam ja kažem, dakle istinu“, odgovorio je.
Nekoliko tjedana proveo sam u društvu koje nisam birao, pisao sam i uglavnom šutio. Jednom tjedno nešto bih dobacio Kapetanu pa sam bivao kažnjen letom u bazen. Davali bi mi dnevne novine da ih prolistam u rijetkim pauzama. Tražio sam obavijest o mome nestanku, ali nisam je našao. Nitko nije primijetio da me nema. Kad je knjiga bila gotova, otišli smo do istog onog izdavača koji je gotovo bankrotirao nakon neuspjeha moje prve knjige.
„Ne pojavljuj mi se više pred očima!“ rekao je tada.
Kapetan i ja ušli smo u njegov ured. On je radosno poskočio, rukovao se s nama i ponudio nam da sjednemo.
„Bravo, Kapetane! Izabrali ste najboljeg među najboljima da piše o vama!“ iskreno je i uz širok osmijeh zaključio izdavač.
Zlatko Erjavec: Žene vole pametne muškarce, Beletra, 2018.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.