Tomislav Domović | Sead i ja

Ovu sam pjesmu ljetos namjeravao napisati
Ovu sam pjesmu htio s prvom jeseni od duha iskamčiti
Ovu sam pjesmu morao prekjučer napisati
Jer danas... on je rahmetli i više je ne može pročitati

S njim su se noći trusile u preorane oranice
u koje smo sadili ljubavne pjesme prkoseći ljubavnoj suši
S njim sam se tukao žestoko, ali šake smo ostavljali u futrolama
Alkohol sam bolje od njega podnosio,
vjerojatno jer su moje suze izvana a njegove iznutra tekle
Najveći problem Seadu Begoviću bio je Sead Begović

Kad sam imao 14 on je imao 24
Ja sam sanjao da bit ću pjesnik, on je bio pjesnik
Kad sam imao 24, on je imao 34
Ja sam nanjušio njegov trag, on je tragao za sobom
Kad sam imao 34, on je imao 44
Isusove godine bile su iza nas, a mi smo se na lirskim križevima batrgali
I umjesto octom usne vlažili rakijom i nepopijenim zvijezdama
Kad sam imao 44, on je imao 54
U meni je poezija grušala rane, u njemu je poezija stezala srce

Imam 54 godine, on više nema godine
Ja se klatim, on blista u živom jeziku

U spomen na rijetkog pjesničkog prijatelja (1954.-2018.),
2. prosinca 2018.